Kako se ministar Leon von Bilinski u svojim Uspomenama sjećao posjete Sarajevu 1912. godine

Takve su i uspomene Poljaka Leona Ritera von Bilinskog objavljene pod naslovom Wspomnienia i dokumenty – Tom I 1846-1914. u Warszawi 1924. godine, a koje se jednim dijelom odnose i na prostor Bosne i Hercegovine. Kako je Leon von Bilnski  bio u periodu od početka 1912. do jula 1914. godine  na funkciji prvog ministra Zajedničkog ministarstva financija pod čijom je direktnom upravom bila Bosna i Hercegovina, svakako da su sjećanja na taj period i na tu zemlju našla mjesta u njegovim Uspomenama. Zajednički ministar je bio na svojoj ministarskoj dužnosti i kad je 28. juna 1914. godine u Sarajevu Gavrilo Princip izvršio atentat na prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, nakon kojeg je otpočeo  Prvi svjetski rat.  U povodu obilježavanja 90-te godišnjice od atentata i izbijanja rata 2004. godine Institut za historiju Sarajevo je objavio u Ediciji Memoari, Knjiga I,  iz Uspomena bivšeg Zajedničkog ministra Bilinskog dijelove koje se odnose na period njegovog upravljanja Bosnom i Hercegovinom pod naslovom „Bosna i Hercegovina u Uspomenama Leona Bilinnskog“. Knjiga sadrži uvodno   poglavlje  pod naslovom „Historiografski portret eminentnog upravljanja“ u kojem se nalaze  podaci o političkoj karijeri ministra Bilinskog, a iz  njegovih Uspomena i dokumenta poglavlje koje se odnosi na  1912-1914, nazvano  Resor zajedničkog ministarstva i sadrži dva poglavlja „Pred rat“ i „Atentat u Sarajevu“.  

U poglavlju „Pred rat“ ministar Bilinski je obnovio  sjećanja na upoznavanje sa domaćim, bosanskohercegovačkim političkim prvacima iz sve tri konfesije, te o  svom nastojanju da u saradnji sa njima “što bolje“  upravlja Bosnom i Hercegovinom. Tu su i veoma zanimljivo opisane  uspomene na višednevni boravak u Sarajevu i Mostaru,  tri mjeseca nakon što ga je car Franjo Josip   imenovao za ministra financija, odnosno za upravitelja prvo okupiranom, a zatim   anektiranom  zemljom. Svoje sjećanje na boravak u Sarajevu ministar započinje rečenicom kako je u lipnju 1912. prvi put otputovao u Bonu i Hercegovinu „kako bih bolje upoznao krajeve kojima sam vladao“. Osim političke svite koja ga je pratila, sa njim je putovala i njegova supruga  za  koja je naveo kako je ona u ovoj zemlji „na neki na način  predstavljala caricu“.  Na put su krenuli preko Mađarske i malo su se zadržali u Budimpešti gdje su se upravo dešavale demonstracije protiv ministra Tise. Drugog dana su vozom  krenuli prema Bosni i oko ponoći prešli  su most na Savi koji dijeli dva Broda, na Slavonski i Bosanski Brod. Nakon što je prešao most na Savi ministar Bilinski je, kako navodi,  „prvi put  stao na bosansku zemlju”. Visoke putnike u Bosanskom Brodu su svečano primili predstavnici vladine uprave i općine, a nakon prijema morali su se „preseliti“ iz austrijskog salonskog vagona i sa normalnog kolosijeka u bosanski vagon na uskom kolosijeku, kojim su se „dosta neudobno“ oko podne dovezli u Sarajevo.

U Sarajevu je, kao upravitelj Bosne i  Hercegovine,  te predstavnik i zastupnik cara,  ministar Bilinski  pozdravljen „hukom oružja s utvrda i zvonjavom svih zvonika“. Ministra i njegovu svitu na peronu voza dočekale su delegacije svih vojnih,  civilnih,  vjerskih i „samoupravnih vlasti“ pa je predstavljanje dosta dugo trajalo. Ministar navodi da je pozdravni govor pročitao na  „jeziku kraja“. Nakon pozdravljanja vratio se u vagon gdje ga je čekala supruga, jer joj se nije izlazilo,  pa su se u istom kupeu odvezli u „kupališno mjesto Ilidža koje je bilo u vlasništvu države“. Ministar dalje opisuje vile u velikom parku gdje su u jednoj od njih i oni bili veoma udobno smješteni. Sa Ilidže su svaki dan, putničkim vlakom  ili kolima odlazili   u Sarajevo gdje je Ministar  učestvovao u radu Zemaljske vlade, dok je njegova supruga „morala posjećivati crkve, samostane, škole,  vjerske ustanove svih  religija itd.“ Zajedno su posjetili financijsko-umjetničku zakladu, tvornicu duhana te sudjelovali na dobrotvornoj vrtnoj zabavi. Ministar je sam posjećivao bolnice koje su, kako se sjećao, bile „vrlo moderno uređene kao paviljoni, za svaku vrstu bolesti posebno”.

U poslijepodnevnim i večernjim satima visoki gosti su u „svom lijepo uređenom stanu“ na Ilidži priređivali prijeme i zabave za goste iz grada. Ministrova supruga je  jedan dan priredila popodnevno primanje  za viđenije muslimanske gošće. Ministar navodi da je,“ prema običaju“  i njegova žene morala biti odjevena tako da na sebe po mogućnosti stavi sav svoj nakit, a potom sjesti u fotelju, dok su  joj gradske gospođe, „ jednako hrvatske i srpske kao i poljske i njemačke“  pomagale  oko čašćenja muslimanskih gošći  „budući da je sav muški svijet morao napustiti kuću prije dolaska muslimanskih gospođa iz grada“. Ministar se sjeća kako mu je supruga pričala   da je „odjeća muslimanskih gospođa zasigurno vrijedila čitav imetak, a ja , naravno sve to nisam vidio,  jer sam morao napustiti stan kad i sav ostali muški svijet“.

Nije navedeno koliko su dana visoki gosti boravili u Sarajevu. U Austriju su se vratili preko Konjica i Mostara, gdje su proveli dva dana i obišli zanimljiva izletišta u društvu sa gradonačelnikom Mujagom Komadinom. Iz Mostara su otputovali u Metković odakle ih je službeni brod „Zara“ vodom Neretve dovezao na dalmatinski teritorij, na more  gdje ih je u luci čekao vojni brod  s generalom Potiorekom. Nakon što su se malo provozali morem ponovo su prešli na brod „Zara” i otplovili prema Trstu.

U vrijeme atentata u Sarajevu Ministar Bilinski je bio u Beču. On se sjeća kako je došlo do prestolonasljednikovog putovanja, kako je on dočekao izvještaje iz Sarajeva, te kako smatra da je general Potiorek najviše kriv za cijeli događaj.  Svoje sjećanje na period ministrovanja Bosnom i Hercegovinom ovako je završio: „I izbio je svjetski rat, najstrašniji kojeg je ljudskost do tada proživjela. U trenutku izbijanja rata  zbog povijesnih potreba prestao sam biti bosanski ministar, te sam zapravo postao poljski ministar, dijeleći s čitavom poljskom zajednicom osjećaj nade, da će ovaj rat odlučiti o sudbini Poljske.”