Božija riječ - vječna inspiracija: Osmi džuz

Autor: Mustafa-ef. Gobeljić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Brčko

Mukabela, osmi džuz

Svako pažljivije iščitavanje prevoda ovog dijela Kur’ana, ostavit će na čitaoca neizbježan dojam razuđenosti i raznolikosti kur’anskog (sa)obraćanja (sa) čovjeku(om) što je karakteristika većeg dijela Allahove riječi koju čitamo. Izuzimajući kraće dionice Ku’ana i naprimjer, suru Jusuf, gdje se favorizuje fabularno-tematska forma saopćavanja Božije poruke ljudima, najveći dio kur’anskog teksta je jedna razuđena i raznolika, a opet koherentna i komplemantarna struktura. Zapravo, gotovo na svakoj stranici naše svete Knjige, a pogotovo na više njih, nahodimo sve ono što islam jeste i što bi muslimani trebali da budu: vjera i moral, doktrina (principi vjere) i društveni život, ovaj i onaj svijet, forma i suština, javno i tajno. Poruke i sadržaj osmog džuza koji ovdje predstavljamo, ni po čemu nisu izuzetak ove veličanstvene kur›anske simfonije.

Ovaj džuz počinje sa 111. ajetom sure En’am a već u 120. ajetu nas Kur’an podsjeća na nešto što je sama suština naše vjere: javni i tajni grijeh su podjednako Svemogućem poznati i od Njega osuđeni. Zatim slijede propisi vezani za svakodnevni život ljudi - ishrana i konzumacija mesa životinja (121), propis vezan za zekat na blagodati koje zemlja podaruje (141), nekoliko snažnih moralnih poruka uz samo jednu (najvažniju) doktrinarnu poruku - islam je čisti monoteizam (151-152), naglašavanje beskrajne Allahove milosti kroz desetorostruku nagradu za dobro i nimalo uvećanu kaznu za zlo (160) itd.

U predzadnjem ajetu ove sure, naglašena je još jedna fundamentalna dimenzija islama - svaki čovjek će svoje breme nositi. To je također, jedna od suštinskih odrednica islama - nema nasljeđivanja grijeha, nema tuđe odgovornosti za ono što je naših ruku djelo itd.

Kako smo već jednim dijelom naglasili, strukturalno i sadržajno, sura E’raf se dobrim dijelom doima kao nastavak prethodne sure. Odmah na početku ove sure (11-25) Uzvišeni Gospodar nas obavještava o dvije velike (vjerovatno i najveće) metapovijesne drame: onu sa Iblisom i drugu, s našim praocem Ademom i njegovom ženom Havom. Obje one su se dogodile u izvanpovijesnom kontekstu, a neraskidivo i sveprožimajuće su uronule u ovaj povijesni kontekst. Onda slijede propisi o odijevanju muslimana (26-27) s naglaskom na odjeću čednosti, zatim još jedno podsjećanje na čuvanje od grijeha ljudskom oku vidljivih, ali i onih tajnih (33) itd. Posljednjih nekoliko stranica ovog džuza otkriva nam tu povijesnu dramu nekoliko Allahovih poslanika (Nuh, Hud, Salih, Lut i Šuajb, a.s.) i njihovih naroda. Matrica je jedna. Svi oni nailaze na iste prepreke, većina im se suprotstavlja, a manjina ih slijedi, i na koncu, grešničke narode sustiže Allahova kazna.

Mnogo je važnih poruka koje iščitavamo sa stranica ovog džuza; ipak, mi ćemo se opredijeliti za jednu, na koju nas Uzvišeni Gospodar na tri mjesta podsjeća (En’am 111 i 151 i E’raf 33): nemojte biti licemjeri, znajte da je javni i tajni grijeh kod Boga podjednako osuđen, vaša vanjština vam neće donijeti spasenje ako je u stopu ne prati vaša unutarnja čistota i snaga.

(Objavljeno u štampanom izdanju Preporoda)