Srebrenica 2016: Naša odmazda je stalno sjećanje na genocid

Najmlađa žrtva koja se ove godine ukopala je četrnaestogodišnji Avdija (Emin) Memić. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Kamenica, na području Zvornika, a ukopan je zajedno sa svojim amidžom Abdurahmanom i njegovim maloljetnim sinom Halilom, koji je imao šesnaest godina kada je ubijen. Najstarija žrtva je Mustafa (Hajro) Hadžović. Rođen je 1918. godine, a njegovi posmrti ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Kamenica-Zvornik. Do sada je u Potočarima ukopano 6.377 žrtava. 

Svake godine nova bol

O dženazi, kao i genocidu, u Srebrenici može se pisati svaki dan. Svaka žrtva je priča za sebe i svjedočanstvo o onome što je obilježilo ovaj dio BiH zauvijek. Svaka žrtva zaslužuje da bude napisan roman o njoj. Preživjeli se mogu sjećati svojih stradalih, tugovati i evocirati uspomene na njih, ali pravu istinu, zapravo bol i slike neopisivog krvavog ljeta, u zemlju su odnijele žrtve čije posmrtne ostatke svake godine ukopajemo. Posmrtni ostaci je termin pred kojim čovjeka hvata jeza, ali, nažalost, još ne postoji termin, ako ga je uopće moguće izmisliti, koji bi prikladnije i čovjekovoj prirodi bliže opisao dijelove tijela žrtava koji se pronalaze diljem srebreničkog kraja. Kažemo pronalaze, jer mnogi još traže dijelove svojih stradalih kako bi se i oni mogli barem dženazom i spuštanjem oprostiti od svoje rodbine i porodice s Ovoga svijeta.

Zbog ovoga tuga i bol ne jenjavaju godinama, jer postoje slučajevi da se svake godine porodicama javi kako je pronađena ruka, glava ili drugi dio tijela njihovih najmilijih. Stoga, u Srebrenici ljudima mogu njihovi najmiliji umirati iznova iz godine u godinu. I svake godine to je nova bol, ništa manja, ništa slabija.

Ove godine trojica braće, Sead, Dževad i Edin Halilović iz sela Petrića, odlučila su da napokon spuste u mezar svog oca iako nisu našli sve dijelove tijela. Nisu više željeli čekati, jer jedini smiraj, ali ne i nestanak boli, jeste kada čovjek može doći do svog brata, oca, sina ubijenog, do njihovog mezara i proučiti dovu za njih. Barem na ovaj način provesti s njima Bajrame.

Posljednji susreti

“Pronašli smo njegove dijelove u nekoliko grobnica. Fali nam šaka i stopalo, ali, eto, dogovorilo smo se da ga spustimo u mezar. Zadnji sam izašao iz Srebrenice. Pet minuta prije nego je Ratko Mladić kazao da će se svetiti Turcima krenuo sam iz Srebrenice. Oca sam vidio na terasi kuće, rekao sam mu da bježi. Mahnuo mi je rukom i više ga nikada nisam vidio. Danas mi se kopa i prijatelj koji je poginuo u blizini mene kada smo upali u prvu zasjedu“, kazao je Sead, koji je ranjen čak pet puta.

Kada je riječ o dobrom odnosu sa komšijama Srbima Sead nije previše optimističan.

“Imao sam dobrog prijatelja. Kad sam ga sreo poslije rata pitam ga što mi nije spasio oca, kazao mi je da nije bio u Srebrenici. Nakon toga zvao me jedan poznanik i rekao da pogledam na internetu snimak. Na prilogu srpske televizije od 14. jula, znači nakon genocida, vidim svog prijatelja koji repetira pušku u Srebrenici“, kaže Sead koji je izgubio nanu čim su četnici ušli u selo, a kasnije amidžu i drugu rodbinu kao i komšije. Sead se pridružio Armiji BiH i bio jedan je od najpoznatijih boraca sa srebreničkog kraja.

Cijeli izvještaj s dženaze u Preporodu od 15. jula