Uz 15. godišnjicu rada i misije Radija BIR: Da budemo jedno - da budemo BIR

Piše: Esad Bajić

I sad se sjećam postbajramskog sijela u našoj kući na Opletu. Mislim godinu prije početka agresije. Tada je bio prvi televizijski prijenos bajram-namaza iz Begove džamije i babo je s komšijama komentarisao razgovore s pravoslavcima i katolicima koji su gledali taj prijenos i bili začuđeni prijevodom i objašnjenjem obreda koje je pored TV voditelja komentarisao neko iz Rijaseta.

Danas mi je jasno da ozarenost na njihovim licima nije bila samo zbog toga što su doživjeli da se i nešto njihovo pušća na TV-u nego i u činjenici da dosta onog što je komentator objašnjavao ni sami nisu znali. Komunizam je bio odavno pokosio i naše selo, tako da su rijetki njihovih godina stajali na postećiju.

U to vrijeme se kroz višestranačke izbore vraćala nacionalna svijest i džamija u Glavatičevu je bila premala da primi sve bijele košulje na bajramu, a mnogi kućni dulafi su opustjeli od tespiha jer biti musliman značilo je i metnut tespih u auto na retrovizor.

Bilo je golemo na TV-u slušati učenje tekbira, Kur'ana, gledati obavljanje namaza.

Nekad u tom vaktu dedo će s džume doći kući očiju punih suza. "U prvom safu na džumi predsjednik opštine!" - reći će neni i zagledat se kroz prozor. Mogu misliti šta je njemu sve prolazilo kroz glavu dok je tog petka četiri kilometra pješačio od džamije do kuće. Bezbeli se svašta iz šezdeset i nešto godina sjećanja otpredalo.

A nije to davno bilo 2023 minus 1990 jednako 33 godine. Računam čisto da podvučem i sebi i vama onu realnost i ovu danas.

Radio BIR danas obilježava 15. godišnjicu rada i misije. Jedan je od pet medija Media centra Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koji su u službi promocije vrijednosti koje baštini Islamska zajednica i muslimani Bosne i Hercegovine i šire.

Pored ovih pet medija ima još minimum pedeset i pet medija kojima je ful program posvećen vjeri samo u našoj zemlji. Bajrami i džume se prenose i iz mahalskih džamija kamoli Begove.

Nama to nije za hićmet, nama je to obično, nama je to počesto i dosadno. Ali svako ko pomati nek se prisjeti tih predratnih Bajrama i onog sjaja u očima naših deda koji su u komunističko doba nosili vjeru na svojim plećima. Puno im je taj sistem oduzeo, djecu im iz vjere izveo, no tih Bajrama njihova duša je svjedočila da su pobijedili tu strašnu zvijer. Zato njima tada prijenos iz Begove džamije nije bio samo prijenos klanjaja bajrama - bio je to prijenos ispunjenja dove i čežnje njihovih srca.

Dolazeći nekoliko godina po okončanju agresije u Glavatičevo novinar "Ljiljana" uslikat će na temeljima porušene džamije sagrađenu novu džamiju i na putu ispod nje naše dede. Crnobijela fotografija ali kad se zagledam u nju vidim sjaj. Znam i zašto. Baš tada kad je obnavljana džamija munara je trebala biti metar-dva manja od one ranije, kad su to čuli zavukli su ruke u svoje skromne džepove, u svoje torove, u svoje "za ne daj Bože" zapeuzene novce i kazali "Nek bude kolika je i bila " ni centa manja".

Štošta nisu imali od ovog što mi danas imamo a vjeru su nam u milimetar prenijeli kakvu su naslijedili od svojih očeva. Do nas je sad.

(Preporod.info)