Riječ je odgovornost

Piše: Haris Islamčević 

Jedna od mnogih karakteristika čovjeka ukazuje da je on, između ostalog, biće društva. U njegovom identitetu je urođena potreba za društvom. Kur'an na antropološkome planu naglašava stvaranje u paru. Stvoreni od jednog čovjeka i jedne žene, Kur'an nastavlja, ljudi su podijeljeni na razna plemena, narode, s jednim ciljem - da se upoznaju.

Međusobno upoznavanje je uslovljeno komunikacijom, čiji temelj predstavlja riječ. Upravo, putem riječi je ostvaren (i) posljednji formalni "iskorak" svetog u profano, putem naredbe da se čita s imenom Gospodara ono što je On stvorio. Naš život od početka, tokom, i nakon njega je označen riječju.

Dobro nam je znano da su novorođenoj bebi roditelji u obavezi proučiti molitveni zov (u muslimanskom obredno-pojmovnom instrumentariju označenom kao ezan i ikamet), čija suština se nalazi u riječi Božije jednoće (tevhida) koja predstavlja čovjekov duhovni dom koji je dužan kroz život (iz)graditi kako bi u njemu sretno u zauvječnosti proveo. Isto tako, čovjekov kraj na ovome svijetu bi trebao biti okončan riječju, i to upravo riječima kojima je otpočeo svoj hod u prolaznosti.

Nakon odlaska u zagrobni život, svakog od nas čekaju, kako nas vjera uči, ispitna pitanja koja će nam Munkir i Nekir, dva zagrobna ispitivača, postaviti. I na koncu, naš konačni obračun pred Sveznajućim otpočet će pitanjima o provedenoj mladosti i životu kako smo ih proveli, imetku kako smo ga stekli i trošili i znanju - da li smo postupali u skladu s onim što smo znali.

Posljednji Poslanik, mir neka je s njim, u dosta navrata je (u)kazivao na značaj riječi, kao i posljedice koje može prouzročiti. Neke od njegovih izjava, mi danas kao sudionici ere digitalizacije i globalnih komunikacija, smo u prilici bolje i jasnije razumijevati nego naši prethodnici, kao što je poruka npr. da čovjek izlazeći iz svoje kuće slaže laž koja dostigne horizonte, i slično jer znamo da jedna objava na nekoj od brojnih društvenih mreža u sekundi obiđe cijeli svijet i dosegne horizonte.

No, najveća reperkusija čovjekove riječi i organa putem kojeg se verbalizuje (jezik) se odnosi na čovjekovu onosvjetsku, eshatološku perspektivu. Dobro nam je znan Poslanikov hadis u kojem on garantuje Džennet svakome onome ko uspije sačuvati (kontrolisati) svoj jezik i spolni organ.

U današnjem vremenu koje karakteriše općenito odsustvo odgovornosti, često smo u prilici da vidimo i čujemo olahko i nepromišljeno izgovaranje riječi koje imaju potencijal da značajno destabiliziraju naše društvo. Od političkih predstavnika svakodnevno slušamo razne objede i prijetnje odvajanjem i rapadom Bosne i Hercegovine, lažnim i nikad ispunjenim obećanjima datim građanima i tome slično.

Olahko prelazimo preko izgovorene riječi, ne razmišljajući o njezinom sadržaju i težini. I k tome najviše - odgovornosti za rečeno. Naslov ove kolumne je ustvari slogan mog bloga koji postoji skoro već petnaestak godina (kroz nekoliko naziva), i koji mene uvijek, iznova, upozorava na odgovornost za rečeno i napisano.

Govor je jedan od najvećih Božijih blagodati darovanih čovjeku. Mogućnost govora i artikuliranja svojih misli je razdjelnica između čovjeka i životinje. Ali, ona je i ogromna odgovornost za koju će svako ponaosob odgovarati. Isto tako, čovjek svojim riječima/govorom može pasti duboko u ponore na razine niže od bilo koje životinje.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.