Pragmatična politika (zlo)upotrebljava vjeru

Piše: Ekrem Tucaković

Osnovno načelo pragmatizma je postojanje praktične vrijednosti i korisnog djelovanja. Ono što nema određenih efekata u praksi, prema pragmatizmu, besmisleno je i bezvrijedno, a u filozofskom smislu i neistinito. Već odavno politika nije djelatnost utemeljena na vrlini, već tehnika i umijeće osvajanja ili očuvanja moći (vlasti). Klasično razumijevanje politike kao praktične djelatnosti usmjerene dobrom i etičkom životu, transformirano je u koncept odvojenosti politike od teologije, filozofije i etike, dok su vrline zamijenjene interesom, lukavstvom i licemjerjem. Iako, sve više, prevladava monopol na politiku koji je nekad imala država - jer se političko izražava i odvija i u sferi građanskog (civilnog) društva - odvajanja morala od politike, a političkog života od moralnih uvjetovanosti snažno opstaju kao suštinske odlike političkog života. "Politika je umijeće mogućeg", često se ponavlja Bismarckova krilatica kao opravdanje za moralno upitne i neprincipijelne političke odluke.

Očekivano je da na takvim temeljima politika zloupotrebljava religiju. Naime, ako (zlo)upotrebljava sve što joj donosi korist ili osigurava zadržavanje moći i vlasti, opisujući to pragmatičnim postupkom, zašto bi religija bila izuzetak? S pozicije političkog pragmatizma, ukoliko ne bi upotrebljavala religiju, bila bi to “glupa” politika.

Stoga je (zlo)upotreba religije razumljiva, ali nije prihvatljiva. Ipak, nije samo, ili isključivo, krivica u politici i političarima, nego i u onome ko pristaje i dopušta (zlo)upotrebu vjere radi osvajanja ili održavanja moći i vlasti. Pošto su u demokratskom društvu vjerske organizacije isključivo odgovorne za odvijanje vjerskog života, tumačenje i artikuliranje vjerskih stavova i interesa, shodno tome one ne mogu izbjeći svoju odgovornost za (zlo)upotrebu ili dopuštanje da do toga dolazi.

Kao što je malo jednosmjernih procesa u ljudskom društvu, moguća je i (zlo)upotreba politike i političke moći od strane vjerskih organizacija. Ni to nije prihvatljivo. Preciziranje područja nadležnosti i međusobne saradnje sužava prostor za zloupotrebu i štetnu simbiozu. Usto, osigurava se i mehanizam korektivnosti, jer u nekim postupcima vjerske organizacije trebaju imati funkciju korektiva i obrnuto.

Umjesto fokusa isključivo na političare, svrhovito je da vjerske zajednice i same analiziraju na koji način one pogoduju ili dopuštaju da dolazi do zloupotrebe. Od konstatacija o političkoj zloupotrebi vjere niti će se problem riješiti niti će politika prestati to činiti. Razumijevanje ovog fenomena, ukoliko postoji iskrena želja da se to onemogući i uvjerenje da je štetno, moralo bi rezultirati određenim preventivnim mjerama i zaštitinim mehanizmima od strane vjerskih zajednica. Istina, država je izvjesne linije i granice uspostavila proklamacijom principa odvojenosti države i vjerskih zajednica, međutim u političkoj praksi nerijetko procesi se odvijaju drugačije. Važno je i da vjerske zajednice te linije podebljaju. "Malo uplitanja, a malo distanciranja” ili “kad mi odgovara miješam se, a kad ne - distanciram", vodi u probleme i rapidnu eroziju kredibiliteta i povjerenja.

Poslužimo se analogijom, jer se čini korisnim. Pojedini autori na evropskom iskustvu argumentiraju da je kršćanstvo duhovno gubilo usljed smanjenja svoje vjerodostojnosti kada je politički jačalo. U Italiji proces sekularizacije najsnažniji je bio u doba vladavine demokršćana, frankizam u Španiji označavan je španskim nacional-katolicizmom zbog snažnog oslonca na Katoličku crkvu, a politički neuspjesi demokršćanskih stranka u Evropi odražavali su se negativno ne samo na političke koncepte kršćanstva. S druge strane, nije davno bilo kada su u evropskim državama biskupi birani uz uplitanje države (u Bavarskoj je to bilo do 1917. godine). Dugo vremena vladari Austrije, Španije i Francuske mogli su staviti veto na izbor pape (austrijski car Franjo Josip 1903. godine stavio je veto na izbor kardinala Rampolle, smatrajući ga prijateljem Francuske, nakon čega je izabran kardinal Sartro, kasnije papa Pio X). Crkva nikad nije imala slobodu kao u doba sekularizacije, jer se oslobodila politike i državnog utjecaja.

(Objavljeno u printanom izdanju Preporoda)