Ko suđe na reklami deterdženta

Piše: Sevret Mehmedćehajić

Ima jedan prvi koji se uvijek zadnji mora obratiti na nekom skupu.

Ima jedan prvi koji je 'nako prvi. Niko ga ne ferma, a on golemo priča. I izgleda golemo.

Ima jedan prvi do prvog, koji stalno govori da se ništa novo ne može uvoditi, niti raditi. Šta god predložiš, on sliježe ramenima.

Ima jedan prvi koji samo troši ono što je njegov prethodnik mukotrpno izgradio. I koji se žali da ima puno posla. 

Ima jedan prvi koji je toliko dugo prvi da ne zna da imaju i drugi, i treći... i koji ne bi mogao više nebit prvi.

Ima jedan prvi, i još jedan prvi, i još jedan prvi... A nisu ni za zadnjih. Ašićare se pogubili: i sa sobom i s drugima.

Ima jedan prvi, kojega je moćni rođak tu metnuo. I koji se pred drugima izvaljuje kao sadnica lipića iz korijena kad se tek posadi. I koji se isramoti.

Ima jedan prvi koji kada javno nastupa ne zna ni kud je krenuo ni odakle je došao. A drugi i svi ostali ga moraju slušat.

Ima jedan prvi koji ima drugog. I koji bi htio da bude prvi, a sadašnji prvi da bude zadnji. Al' ne ide mu.

Ima jedan drugi koji misli da bi trebalo da bude prvi. I rovari protiv prvog. I ništa drugo ne radi.

Ima jedan drugi koji ne umije biti ni treći, a htio bi da bude prvi.

Ima jedan drugi, drugi treći, a treći četvrti, a svima lijepo u klimoglavoj poslušnosti prvom, u hladovini "sveži-konja-gdje-ti-aga-kaže" blagostanja i bezbrižnosti.

Ima jedan drugi, jedan treći, jedan četvrti, jedan vozač, i svi se ufurali da su prvi, pa sjedaju u prve safove i merhabaju se sa stvarnim prvim. 

Ima jedan koji je formalno-pravno treći, prvi ga drži za drugog, a sve što radi valja za njim popravljat. I stalno kuka o nestašicama. I stalno najavljuje da će ga neko naslijediti. Jednog dana.

Ima jedan koji ni u čemu nije poseban. A drugi je. I svejedno mu.

Ima jedan koji je sin nekadašnjeg prvog. Pa mu niko ništa ne smije zucnut. Kao drugom.

Ima jedan koji je tam prvi, vam drugi, tam treći. A svud samo stupidne osmijehe dijeli. 

Ima jedan koji je jedne godine drugi u stranci, a već druge nije nikako član. Kad ne uđe u parlament, nit dobije kakvo velevažno mjestašce.

Ima jedan što hoće vazda da bude makar drugi, pa mijenja stranke k'o parfeme: za svake izbore je u drugoj. I strah ga: ponestaje mu stranaka.

Ima jedan što za svake izbore drugu stranku hvali. Zdušno i srčano. I samo to. Nikom nije jasno zašto to radi.

Ima jedan što se pohvalio na FB da je prvi na listi za izbore. Pa postao – treći. 

Ima jedan što je prvi u svojoj strančici, a metnuo se na funkciju i listu druge stranke. Može mu se. 

Ima jedan univerzitetski profesor što je drugi u općinskom odboru, što se samo na lokalnim izborima kandidira i ne mijenja stranku (valjda vjeran njenom prvom i posljednjem prijesedniku). I nikad ne osvaja mandat, nit ulazi u komisije. Naime, univerzitetsko-profesorski vjeruje u ideje stranke.

Ima jedan srednjoškolski profesor, koji je dr. nauka, drugi u svom zaseoku. Pa se predstavlja kao prof. dr.

Ima jedan što je tam direktor, vam predsjednik upravnog odbora, anam član nadzornog odbora... Svugdje prvi. Pa to sve učas pomiješa. I ne vjeruje da su puna mezarja nezamjenjivih. I drugih.

Ima jedan što sahat priča drugima. A ništa ne kaže.

Ima jedan što se na kraju hutbe drugima zahvaljuje na pažnji.

Ima jedan sistem bez sistema, u kojem su njegovi prvi ubuđavili. Pa je i sistem buđav i ne može se bez kakve truhleks krpe dovesti u stanje da sija. K'o suđe na reklami deterdženta.

(Preporod.info)