Hafiz Okanović: Snaga dove i zikra kojom se potiskuju brige i strahovi

Hafiz Okanović: Snaga dove i zikra kojom se potiskuju brige i strahovi

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Banja Luka, hfz. Muamer-ef. Okanović, danas je u Gradskoj džamiji u Ključu kazivao hutbu povodom Kulturno-vjerske manifestacije „Dovište Ključ“.

U hutbi je govorio o neraskidivoj vezi između Gospodara i roba, dovi. O značaju dove je kazivao analizirajući kur'anske dove iz historijskih primjera u kojima su muslimani izlaze iz nedaća nalazili u povratku dovi. Naveo je primjere koji poučava vjerne/mu'mine načinu upućivanja dove i iskazivanja povjerenja Svevišnjem Stvoritelju, te ciljevima ka kojima mu'min dovom stremi. Sadržaj hutbe prenosimo u cjelosti.

Veličanstven neka je Allah koji je nebesa i zemlju prostranim učinio obznanivši ajete/znamenja na horizontima i u prsima pregalaca spoznaje Njegove svemoći.

Salevat i selam na vjerovjesnika Muhammeda, učitelja i odgajatelja ljudi koji je opažanje Allahovih svekolikih znamenja oporučio, upućujući ka dovi i skrušenosti sedžde čijim blagorodnim utjecajem srčani vid mu'mina/vjernih uviđa veličanstvenost Allahovog stvaranja.

Draga braćo, dova, kao neraskidiva veza između Rabba/Gospodara i roba, podsjetnik je na najčvršći zavjet i prisegu kojom duše u Ezelu Allahovu svemoć i insansku potrebu posvjedočiše, gdje čovjek, krhko biće, pozivu Gospodara svog se odaziva, srcem telbiju izričući: Labbajka Allahumme, labbajka (Odazivam ti se, Gospodaru moj, odazivam). Osvijestivši znamenitost dove, vjerni uviđa vlastito siromaštvo, dočim zazivanje Allaha, čijom melodijom kosmos odjekuje, postaje prirodno stanje čovjeka koji cijelim bićem kur'ansku istinu svjedoči: „Vi ste siromašni/u potrebi za Allahom; a Allah je neizmjerno bogat i neovisan.“ (35:15)

Osluhnuvši najljepši božanski govor kojim nebesa i zemlja zasijaše, Vjerovjesnik a.s., biva zaodjenut hrkom predanog roba koji, odbacujući prividna blistavila zemaljskog kraljevanja, skrušenom dovom na sedždi dostiže mi'radž, gdje mu znamenja božanske svemoći i prolaznost iluzorne dunjalučke moći predočenim bijahu. Napajajuć se sa izvora kur'anskih ajeta musliman/predani rob skrušenošću, kao principom kojim potrebu za Hakkom/Stvoriteljem i neovisnost o halku/stvorenom ističe, živi sunnet/praksu poslaničku, oživljujući kur'ansku sliku mu'mina koji su prema vjernima blagi i samilosni, dočim su naspram gordih poricatelja dostojanstveni i poput neprobojne građevine u saffovima usklađeni.

Slušanjem nepresušnog žubora kur'anskih kelima, vjernik uočava znamenja kojima Allah srca oživljuje, kao što zemlju blagorodnom kišom iz mrtvila u život vraća. Svaki ajet i kazivanje koji umnima putokaz bivaju, otkrivaju pregršt značenja koja na neophodnost dove, kao čovjekove sušte potrebe, ukazuju.

„A to su primjeri koje ljudima predočavamo, a samo učeni ih razumiju.“(29:43)

Suština dove/insanskog zazivanja milosti Božije istaknuta je primjerom našeg praoca Adema a.s., koji, napustivši lagodnost vrta džennetskog, suočavajući se sa odgovornošću namjesništva na zemlji čijim bremenitim značenjem terete dunjalučkih izazova, kušnji i nepredvidivosti kuša, skrušenim uzdahom dezorijentiranog čovjeka, Allaha doziva:

„Gospodaru naš, doista smo nepravdu sebi učinili, pa ako nam ne oprostiš i milostiv ne budeš zasigurno ćemo izgubljeni biti.“ (7:23)

Ova dova i poziv kojim Adem a.s., ističe tegobu i bol, slika je svakog čovjeka ophrvanog tugom, iskušenjima i nemogućnošću suočavanja sa iskušenjima realnosti i vremena čiji protok cijedi insana, ostavljajući neminovne posljedice na duh i tijelo. U takvom stanju beznađa i straha pred dunjalučkom neizvjesnošću čovjek traga za izlazom i utočištem kojim bi povratio osjećaj sigurnosti džennetskih perivoja. Allah Svemilosni, kako Kur'an časni napominje, olakšava taj teret odgovornosti namjesništva neprestanim tokom zikra/Kur'ana/podsjećanja čijim slijeđenjem iščezava osjećaj patnje, tuge i beznađa, dočim čovjek, upravljen ka putu koji Njemu Svemogućem vodi, konstantno oživljuje čvrsti zavjet preuzet u bezvremenom času qalu bala. Otvaranjem duše koja poziv Milostivog čuje insan, ma koliko zaboravnošću ovjenčan bio, biva opskrbljen srčanim vidom/basirah, gdje sva iskušenja koja život na ovom svijetu neminovno nosi, postaju samo jedan tren prije povratka praiskonskom izvoru vječnog smiraja, jer je svjestan da od Allaha sve potiče te da se Njemu, Uzvišenom, u konačnici sve vraća. Taj srčani vid svojstven je samo vjernima, dok onaj čije srce ne progleda i nepatvorenu istinu ne poželi, ostaje u tminama tegobne izgubljenosti i zaslijepljenosti sjajem neznatne prolaznosti. (20:123,124)

Kur'anski bogati sadržaj oslikava čovjekova stanja i potrebe predstavljajući nam vjerovjesnike kao odgajatelje i autoritete čijim svijetlim primjerima hodimo ka vrelu nepresušne istine kojom se vjerni orijentišu. (1:7)

Svevremeni lik Zekerijja a.s., koji snagom dove i zikra/sjećanja potiskuje brige i strahove, oplemenjujući pregaoce Allahove zaštite i podrške, nesumnjiv je prikaz istinskog takvaluka/svijesti i predane skrušenosti pred Allahovim odeđenjem. Svaki čovjek žeđa za nekom potrebom koja biva skrovitom ili javnom ističući čežnju za onim što značajnim u životu doživljava, a primjer Zekerija a.s., poučava vjerne/mu'mine načinu upućivanja dove i iskazivanja povjerenja Svevišnjem Stvoritelju, te ciljevima ka kojima mu'min dovom stremi.

U kur'anskoj suri Merjem Uzvišeni Allah opisuje stanje roba Zekerijja a.s., koji skrovitim vapajem Gospodara Svemilosnog Zaziva:
„Gospodaru moj, moje kosti su onemoćale a moja glava osijedila, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, dovu uputio, beznadežan ostao.“ (19:4)

Iskazujući vlastitu krhkost i slabašnost pred životnim iskušenjima, plemeniti Zekerija a.s., od Allaha utjehu i utočište traži svjestan da se u okrilju Milostivog lijek za svaku tugu i bol nalazi, a znamenit je stepen insana koji, uz vjerovanje u Allaha, Njemu Uzvišenom vjeruje.

Brižljivi Zekerija dovom svoj hal/stanje Allahu kazuje:

„I strah za bližnje svoje iznosim, a žena moja je nerotkinja, pa mi od Sebe povjerljivog pokloni. Da naslijedi mene i porodicu Jakubovu i učini, Gospodaru moj, da njime zadovoljan budeš.“ (19:5,6)

Pažljivo iščitavajući ove kur'anske retke musliman uočava da plemeniti Zekerija zbog sebe i vlastitih stremljenja potomstvo ne traži, već njegovo srce strahuje da bi Allahova oporuka i svjetlo, kojim je porodicu Jakuba a.s. počastio, kroz nemarne nasljednike mogla ugasnuti. Ne ističe Zekerija, Allahov rob mudri, strah za imetak niti ukrase dunjalučke, koje Allah i vjernicima i onima koji se odmeću poklanja. Naprotiv, njegova dova i skroviti uzdasi očituju čežnju za dostojanstvenim nasljednicima koji breme odgovornog pronošenja svjetla Allahove vjere u svojima prsima mogu pronositi, jer Uzvišeni Allah luč svoje vjere samo onima koje voli i koji Njega vole daje. U ovom kur'anskom prikazu ogleda se vjerničko istančano srce koje samo za Allahovom oporukom brine i mari, znajući da se dunjaluk i sva njegova gizdava dobra podastiru pred mu'minom čije biće ka Allahovom zadovoljstvu hodi, a Allah dovu roba Svog nikada ne odbija.

„O Zekerija, obradovan si dječakom koji će se Jahja zvati, a nikome prije njega to ime dato nije.“ (19:7)

Jahja, sin Zekerijaov, osnažen uputom knjige, blagošću i plemenitošću, u prevodu označava živućeg i životvornog i simbol je uslišane dove insana koji se pobojao da će nestati ljudi koji bi Allahovu vjeru dostojanstveno čuvali i nosili.

Jahja, koji je stjecište živućeg znanja, mudrosti i razboritosti simbol je svakoj generaciji koja dovama skrušeno Allaha doziva iskazujući brižljivost naspram nepreglednom svjetlu Njegovog dina koji u prsima uleme/učenih smiraj pronalazi. I mi smo Allahu dovu činili da na našim prostorima vjera Njegova živućom biva, te da se njenim bistrim izvorom hranimo, prenoseći je na generacije koje će taj emanet vjerno nositi i onda kada napustimo ovaj prolazni dunjaluk. Naši vapaji i čežnje uslišani su našim mektebima i medresama, kao odgojno-obrazovnim institucijama u kojima stasavaju mladi naraštaji spremni da knjigu Božiju čuvaju i svjetlo Njegove vjere našim čaršijama i mahalama dostojasntveno pronose. Posebno nas raduju polaznici banjalučke medrese „Reis Ibrahim efendija Maglajlić“ koji su lučonoše plemenitih vrijednosti i znanja čijim će bereketom zajednica muslimana na ovim prostorima biti znatno ojačana, kao i baština koju je vrla ulema stoljećima njegovala i čuvala.

Molimo Allaha Svemogućeg da naše srčane, skrovite dove plemenitošću mladih pregalaca spoznaje ojačanim budu i da naše želje i stremljenja u Njegovom zadovoljstvu smiraj pronađu.

Amin!

Gradska džamija, Ključ, 27.05.2022. godine

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti