Genocid u sineastičkoj umjetnosti: Između dokumentarne i umjetničke istine

Piše: Kerim Sefer

Bosna i Hercegovina zemlja je koja ima respektabilnu filmsku historiju koja je na svojevrstan način pričala o sukobima kakvi imaju univerzalnu postavku; na jednoj je strani dobro, a na drugoj manje dobro.

Filmaš mora imati šta reći, kako kaže Janko Heidl, a ako bi se ono rečeno moralo izraziti kroz interpretirane ideje u filmu, onda bi se zasigurno situacija mogla ovako posmatrati: Bosna i Hercegovina imala je burnu historiju, što je, pomalo nepravedno zapostavljeno u vremenima kada su manipulacije historijom zapravo nova vrsta rata; onog verbalnog. Ta burna historija sa sobom je donijela stradanja, patnje, progone i pokušaje etničkog čišćenja.

Govoreći o genocidu, Gregory H. Stanton navodi osam faza njegovog izvršenja; od same klasifikacije do negiranja. U njegovoj opservaciji jasno je primjetna gradacija, od trenutka kada se najprije planira genocid, obave pripreme za izvršenje do krajnjeg slučaja njegovog negiranja, odnosno poricanja ili apsolutnog negiranja tog stravičnog zločina. I upravo je Bosna i Hercegovina prošla kroz sve faze.

Bez obzira na činjenicu da u zemlji u kojoj je počinjen genocid postoji empatija i razumijevanje, ponajprije suosjećanje, postoji i ona druga strana koja pokušava umanjiti značaj ljudske boli i patnje jer, status slavnih, kako to veli prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić počinje pripadati, zahvaljujući medijatizaciji „svijeta života“ hvalisavcima, komotnima, preslobodnima, marginalcima.

Imali smo sve, falio nam je film

Sineastička umjetnost ima za cilj napraviti jasnu razliku između zločinca i žrtve tako što će se ambijentalnošću priče naslutiti i scenaristička opredijeljenost jednoj od strana. Na primjeru Bosne i Hercegovine, može se slobodno kazati kako je film o genocidu, kao umjetnički pokušaj prikazivanja jedne od najvećih ljudskih tragedija modernog svijeta bio dugoočekivana pojava u bosanskohercegovačkoj kinematografiji; najprije stoga što je genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine bio tema mnogobrojnih knjiga, pisanih svjedodžbi i dokumenata, ali i dokumentarnih prikazivanja koja su za cilj imala prikupiti na jedno mjesto, sve što je ostalo zabilježeno u vremenu i prostoru.

Među bosanskohercegovačkim književnicima, valja, u ime dolaska nadasve velikog filmskog ostvarenja „Quo vadis, Aida?“ rediteljice Jasmile Žbanić, spomenuti kako je Isnam Taljić za života žalio jer bosanskohercegovačka kinematografija nije upotpunjena do onog trenutka kada dobije prvi igrani film o devedesetim godinama u Bosni i Hercegovini. Objavljeno je to kao sjećanje na ovog književnika u magazinu Stav. Iako nije dočekao prikazivanje filma „Quo vadis, Aida?“, iza sebe je ostavio „Roman o Srebrenici“ koji, prema riječima Rize Džafića, potvrđuje misao kako nas „historija nosi i određuje“.

 Jer, knjiga obavezuje pisca ne samo da interpretira historiju, nego da je povezuje sa situacijom u kojoj se dešava i eksplicitno stvara novi model tekstualnosti. Taljić je, samo jedan od onih koji su kroz umjetnost opisali, dokazali i prikazali istinu onakvom kakva treba biti. Pritom se vodio postavkom da je umjetnost slobodna, te da joj se, ni onda kada se prikazuju tragične i posve osjetljive priče koje ogole sve ljudske slabosti ne smije uzeti umjetnost, sloboda i nesputanost da se kaže ono što stoji zapisano u scenariju, skripti, rukopisu.

Bez fikcije, umjetnost nema nikakvu moć

Umjetnost je, s tim u vezi, ljudsko djelovanje u kojem nepristrasnost ne može biti motiv, jer to opet znači imati tendenciju narušiti slobodu koja je njen neizostavan dio. Bosanskohercegovačka rediteljica Jasmila Žbanić je, godinama nakon što su napisane knjige, ispričana svjedočanstva a istina o Srebrenici potvrđena i od strane Međunardonog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu koji je u nekoliko svojih presuda ocijenio genocidne namjere i sam čin genocida, ispričala priču koja je pomalo ušla u globalni kontekst, a sam film svojim naslovom upućuje na ideju traganja i istovremeno lutanja, ako se uzme u obzir da je njegov glavni lik personifikacija Bosne i Hercegovine. Odnosno, cijeli film i njegova vješto određena kompozicija, personifikacija je devedesetih godina te prilika da se preispita čovjek 20. i 21. stoljeća, kuda ide čovjek, uopće.

Žbanić u ovom filmu nikada nije dala odgovor, no, odgovori se pronalaze tamo gdje umjetnost zakorači i dozvoli svojim poštovateljima da razumiju ideju i poruku i da je kontekstualno vežu za historiju, vrijeme, društvo, u konačnici čovječanstvo. Iako je film interpretacija već ranije ispričane priče, bosanskohercegovačko javno mnijenje naišlo je na striktnu podjelu između zagovarača istine i zagovarača umjetničke istine. Posve je jasno da se na ovako osjetljivom tlu dešavaju ekstremna promišljanja, ali je također bilo moguće očekivati i ovakvu podjelu.

Naime, ideja o genocidu svijetu može biti predstavljena samo uz pomoć umjetnosti, ovdje konkretnije filma; čovjek modernog doba traži emociju, sliku i riječ te je stoga nužno osloniti se na sve moguće vještine i stečena znanja koja reditelj mora imati da bi poslao poruku, ne samo onu koju on želi čuti, već onu za koju je siguran da će je na isti način razumjeti i doživjeti svi drugi koji film budu gledali.

Uzme li se u obzir stav zagovarača inicijalne istine, onda valja kazati kako igrani film ne može odgovoriti na njihove zahtjeve. To se dešava stoga što igrani film nužno ima svoj koncept koji pomalo mora odudarati od stvarnosti, da bi se dobio veći prostor za prikazivanje glavnih motiva. To se jednostavno može prikazati na matrici „negdje se oduzme, da bi se negdje nadomjestilo“.

U kontekstu filma „Quo vadis, Aida?“, priča o Srebrenici morala je dobiti fiktivnog lika koji će iznijeti cjelokupnu tragediju na svojim plećima; morala se uvesti, uvjetno rečeno fiktivna situacija da bi se cjelokupni fokus postavio na jednu porodicu, koja je tu opet personifikacija jednog naroda, a jedan narod opet, personifikacija burnog vremena zadnje decenije 20. stoljeća. Protivnici fikcije u obradi vrlo osjetljive teme, zaboravljaju da se istina doslovno može prenijeti samo putem dokumentaristike koja će hronološki prikupiti sve informacije, bez fiktivnog, izmišljenog, dodanog ili oduzetog. Tu umjetnost nema nikakvu moć.

S tim u vezi, potrebno bi ipak bilo zahtijevati i kontinuirano snimanje dokumentarnih filmova koji će istinu trajno dokumentovati i sačuvati je za daljnja proučavanja, posebno ako se uzme u obzir činjenica da svjedoci nemilih događaja devedesetih umiru, a s tim dolazi i bojazan da se istina neće prenijeti do kraja, onako kako to dokumentaristika zahtijeva.

(Preporod.info)