Nerminova braća Esmir i Jasmin su u trenutku streljanja imali 17 i 15 godina

Nerminova braća Esmir i Jasmin su u trenutku streljanja imali 17 i 15 godina

- Moja braća su, vjerovatno držeći se zajedno, zarobljeni i odvedeni u Pilicu kod Zvornika. Tu su streljani od strane 10. diverzantskog odreda i Erdemovića. Nađeni su u grobnicama u Kamenici kod Zvornika. Niti jedno tijelo moje braće nije bilo kompletno, falilo je mnogo dijelova, više od polovine kostiju nije nikad nađeno. Ukopani su 2011. godine u Potočarima, a čini mi se da sam pročitao da je Erdemović, koji se tereti za streljanje više od hiljadu Bošnjaka u Pilici, godinu prije njihove dženaze već bio na slobodi, s obzirom da je sporazumno zbog informacija osuđen na svega 5 godina zatvora. To je dunjalučka pravda i pravo, mi kao vjernici vjerujemo da tek na onom svijetu za ove zločince dolazi adekvatno odgovaranje i kazna - kaže na početku razgovora za Preporod.info Nermin Mujkanović koji danas živi u Živinicama s majkom, suprugom i dvoje djece. Nerminova braća su u trenutku streljanja bili maloljetni, Esmir je imao 17, a Jasmin samo 15 godina.

Bili su djeca

Nermin se pita može li se, uopće za takve zločince upotrijebiti riječ "čovjek" te kako neko može ubijati djecu. Čovjek ne može ili ne bi trebalo da može, govori on, ali zato može nečovjek, može zločinac, takvi su to počinili.

- Pored toga što su bili civili, bili su djeca i nisu nikome nažao ništa učinili. Imam potrebu istaći da su kao djeca zarobljeni od onih koji danas negiraju genocid. Nisu poginuli u nekoj zasjedi ili od zalutalog metka i granate. Dovedeni su u logor, izvedeni pred streljački stroj i streljani iako su bili djeca. Zato je moja potreba da svaki puta kada govorim o agresiji kažem: da, bila je agresija i da, bio je genocid - govori Nermin.

Nerminova braća, Esmir i Jasmin su bili članovi kluba borilačkih vještina "Zen satori", koji je u Srebrenici okupljao veliki broj omladine, edukujući ih kako o sportu tako i o plemenitim osobinama i vjeri.

- Za kratko vrijeme naučili su sufaru, naučili su učiti Kur'an, naučili su koliko je bitno pomagati drugome. Sjećam se kada su jednog dana došli kući i rekli kako je trener zamolio da svi donesu po jednu šaku ili pregršt brašna, žita ili neke druge hrane kako bi pomogli svojim kolegama iz kluba koji nisu imali šta jesti. I pričali su kako je u roku sat-dva iskupljena veća količina hrane i dostavljena onima koji su bili u potrebi. Struje nije bilo, pod improvizovanim svjetiljkama znali su dugo u noć učiti Kur'an i spremati se za školu koja je bila pokrenuta u tim ratnim uslovima u Srebrenici - priča Nermin.

S obzirom da je bio najmlađi u Esmiru i Jasminu je imao svoje uzore, želio je biti kao svoja braća i bio je ponosan na njih.

- Hvala Allahu koji mi je dao priliku da osjetim šta znači imati braću. Allahovom voljom prerano su, za naše poimanje otišli. Zato vi koji i dalje imate tu blagodat da ste na okupu, pazite i čuvajte jedni druge, jer neki bi dali sve da to imaju – poručuje Nermin.

I otac ubijen u genocidu

Pored braće u genocidu u Srebrenici je ubijen i Nerminov otac. Zarobljen je i doveden u poljoprivrednu zadrugu u Kravici te je tu i streljan. Njegovo tijelo je nađeno u grobnici u Glogovoj, a ukopano je 2008. u Potočarima. Nije bilo kompletno, bilo je bez glave, šaka i još nekih dijelova. Na istoj lokaciji streljano je 1313 Bošnjaka. Tu u blizini desila se prva velika zasjeda Bošnjacima iz Srebrenice.

- Svog babe se, prije svega, sjećam kao dobrog čovjeka. Sjećam se razgovora svog djeda i babe kada je nastupila glad 1993. godine u Srebrenici kako se usaglašavaju da s naših vrata ne smije niko biti vraćen, a da mu se bar nešto ne pruži od hrane, iako niko nije imao dovoljno i svi su manje-više tih dana bili gladni. I, zaista babo se toga uvijek držao  - prisjeća se Nermin.

Kaže da je njegova porodica prije rata bila standardna domaćinska porodica. Živjeli su na porodičnom imanju u blizini Srebrenice.

- Babo je radio u firmi, a pored toga obrađivala se zemlja i uzgajala stoka. Babo je mnogo volio konje i uvijek smo imali najljepše konje na tim prostorima. Posebno su mi u sjećanju ostale jutarnje kahve. Iako smo imali svoju kuću, jutarnja kahva se pila kod djeda i nene. Ja bih uvijek malo kasnio, a na kraju šporeta je bilo mlijeko s malo kahve koje me je čekalo kako bi i ja popio svoju "kahvu" - priča Nermin o životu prije agresije.

A onda se sve promijenilo, a zlo i tegoba koje je došlo s agresijom na Bosnu i Hercegovinu bilo je teško i mukotrpno. Strah, glad, neizvjesnost i smrt bile su stalno prisutne.

- Ipak, svi smo bili na okupu i sve se to lakše podnosilo. Onda dolazi taj kobni dan, 11. juli. Već šest prethodnih dana smrt je brža od sekunde, mrtvi se broje u stotinama, granate ne biraju cilj, gotovo neprestano padaju po gradu, naseljenim mjestima i civilnom stanovništvu. Za to vrijeme mi, civilno stanovništvo pokušavali smo spasiti vlastite živote, tražeći razne zaklone koji bi barem mogli ublažiti dejstvo granata i njihovu učinkovitost u sijanju smtri - prisjeća se Nermin jula 1995.

Trenutno živimo, govori Nermin, posljednju fazu genocida gdje se na svakom pedlju manjeg bosanskohercegovačkog entiteta negira genocid, gdje se otvoreno govori da Bošnjaci nisu tu dobrodošli. Mnogo je važno, smatra on, da govorimo o onome što smo proživjeli, da govorimo o zločinima i genocidu, jer mi govorimo istinu i nikako ne smijemo dozvoliti da istina zbog naše šutnje bude prekrivena tamom zaborava ili laži s druge strane.

(Alem Dedić/Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti