“Nijemost” žrtve

Piše: Rusmir Šadić

U kontekstu zločina genocida nad Bošnjacima i kolektivne dženaze u Potočarima kojoj smo prije nekoliko dana svjedočili, a prizivajući značaj suđenja ratnim zločincima u Hagu i povijesnim implikacijama istog, želim se referirati na nekoliko bitnih značajki studije Shoshane Felman, objavljene pod naslovom Pravno nesvjesno.

Naime, slijedeći stav da povijest po definiciji ušutkuje žrtvu, te da stvarnost patnje ostaje nedostupna javnosti, proces suđenja ima veliki značaj. Pored pravde kojoj se kroz proces suđenja teži i do koje se nastoji doći kroz presudu zločincima i onima koji su učestvovali u povijesnom ozbiljenju zla, važnost suđenja treba gledati i u sljedeća dva aspekta. S jedne strane, kroz proces suđenja žrtva dolazi do riječi, ona progovara o onome što je iskusila a što nigdje nije zabilježeno i postaje subjekt koji piše vlastitu povijest. Ta priča žrtve o procesu viktimizacije se događa po prvi puta i ona preuzima autorstvo nad poviješću.

Žrtva prestaje da šuti, ona prelazi iz pozicije žrtve u ulogu svjedoka a svoju snagu crpi upravo iz promjene svoje uloge. Kroz proces suđenja, kako primjećuje Felman, žrtva zadobiva ono što nikada ranije nije mogla imati, a to je povijesni i semantički autoritet. Walter Benjamin bi kazao da sud pomaže da ono „bezizrazno“ dođe do izraza, kao i subjekti tog bezizraznog. To su oni koje je nasilje lišilo izraza, oni koji su povijesno svedeni na šutnju.

S druge strane, na što cilja Hannah Arendt, suđenje se ne smije iscrpiti usmjerenošću na pojedinačnu žrtvu, ono otkriva povijesne razmjere zla koje je zločinac počinio. Drugim riječima, zločin genocida nije učinjen samo prema pojedinačnoj žrtvi, nego spram naroda kojem žrtva pripada. Tim tragom, povijesna suđenja – kakvo je bez sumnje i suđenje ratnim zločincima u Hagu – moraju se razumijevati kao suđenje za moguću budućnost i priželjkivanu nadu, za nadu u mogućnost prebolijevanja zla i istinskog susreta sa Dogođenim.

Ono na što Walter Benjamin upozorava a što ima naročitu važnost nakon okončanja rata jeste zadaća historičara – ali ne samo njih nego i svih ozbiljnih znanstvenika koji se na bilo koji način bave tim fenomemom – koja se ne sastoji samo u tome da se govori o genocidu, nego na prvi pogled paradoksalno, da se spase mrtvi. Ta zadaća se ogleda u tome da se izbjegne suradnja za zločinačkim režimom i svakim dikursom totalitarizma i ideologije. Suradnja bi pri tome značila pristati na iskrivljenje, negiranje ili falsificiranje činjenica koje bi vodile relativizaciji i konačnoj reviziji Događaja. Zato svaki intelektualac mora pokazati dostojanstvo i krajnju ozbiljnost kako ne bi postao suučesnik, što je po Benjaminu mnogo pogubnije, a što je sebi dopustio skori nobelovac Peter Handke.

Štaviše, budući da je žrtva pretrpjela određenu traumu koja je po sebi nijema i vodi nijemosti, a nijemost je ono što ostaje nezabilježeno, Walter Benjamin smatra kako svako ko drži do sebe, prije svega kao čovjek, ali i intelektualac mora pomoći da povijest traume dobije svoj glas, odnosno da šutnja ne postane glavno obilježje same povijesti.

Tako se temeljna uloga filozofa povijesti ogleda u dekonstrukciji „koncepcije povijesti“ kako bi se pokazalo da je njen varljivi kontinuitet zapravo proces ušutkivanja, dok je zadaća historičara rekonstruirati ono što je povijest ušutkala, dati glas mrtvima i iznova oživjeti nezabilježenu, ušutkanu, skrivenu priču potlačenih.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o