Paradoksi naše svijesti

Paradoksi naše svijesti

Ovo opskurno djelo koje je lišeno svake smislenosti i dobronamjernosti, o kojemu je napisano mnogo ogleda i naučnih radova, utoliko je zanimljivo (svakako za naučne krugove) jer je donijelo neke od činjenica koje su korisne za one Bošnjake koji se danas, ugroženi propagandnim uticajima i vlastitom inertnošću prema shvatanju vlastite historije, dovode u nedoumicu o svojoj etničkoj pripadnosti. Iako je nezahvalno govoriti o tome da pomenuto djelo u sebi sadrži ičega dobroga, ''Načertanije'' donose svojevrstan demant svima onima koji danas negiraju postojanje Bošnjaka kao etničke skupine. To je prvi i najveći paradoks srpske nacionalističke ideologije.

U djelu koje već cijelo jedno stoljeće služi kao resurs nacionalizma, Ilija Garašanin u svome izlaganju, u poglavlju koje nosi naslov O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije konstatuje postojanje naroda Bošnjaka, koji ispovjedaju tri religije - islam, katoličanstvo i pravoslavlje: ''Srbiji neće biti teško ostvariti veći utjecaj na Bošnjake istočne vjeroispovijesti. Nasuprot tome, više opreza i pozornosti zahtijeva pridobijanje Bošnjaka katolika. Njih predvode fratri franjevci''. Prema tome, vrijeme u kojem Ilija Garašanin ukazuje na prilike u bosanskohercegovačkom društvu, koje je svedeno pod zajednički narodnosni imenitelj – Bošnjaci, zapravo pokazuje koliko se danas zlonamjerno interpretira historija Bošnjaka. To se najbolje pokazalo u posljednjih nekoliko mjeseci u kojima su nevladine organizacije, kao ekspoditure različitih političkih centara, na sebe preuzele ulogu ''učitelja'' kako bi podučile Bošnjake da se izjasne ''onako kako se osjećaju''. Međutim, navedeni citat ujedno je i demant za sve one koji tvrde da su se u XIX stoljeću samo muslimani osjećali Bošnjacima u narodnosnom smislu. Oni previđaju, što zbog površnih znanja što zbog inata nacionalnih politika, da je Bošnjak bio i musliman, katolik i pravoslavac. Historijski fakti su pokazali da se bosanskohercegovačko stanovništvo slobodno, bez ikakvih violentnih uticaja i pritisaka, identificiralo sa terminom Bošnjak, a da su se Bošnjaci katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti poslije priklonili nacionalnim pokretima susjednih zemalja. U tom kontekstu je nastalo i djelo Načertanije, plan, koji je zbog svoje mitološke percepcije historije južnoslavenskih naroda, koristeći duhovne autoritete, predviđao rješavanje mnogih pitanja putem nacionalne i vjerske isključivosti. Nadalje Ilija Garašanin u svome ''planu'' ukazuje na potrebu revidiranja bošnjačke historije. To bi, prema njegovim zamislima, trebalo da se postigne pisanom riječi, pa smatra da bi se trebala napisati neka kratka povijest Bosne, što je naglašeno u posebnom dijelu ''Načertanija'' sročeno u paragrafu koji analizira odnos prema pitanju Bosne, gdje se navodi: ''Osim toga, kao treći stupanj mogla bi se tiskati kratka opća narodna povijest Bosne u kojoj se ne bi smjela izostaviti slava i imena dijela Bošnjaka koji su prešli na islam. Samo se po sebi razumije da bi ta povijest morala biti napisana u slavenskom duhu te posve u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka. Putem tiska tih i njima sličnih domoljubnih djela, te kroz ostalo potrebno djelovanje koje bi trebalo razborito usmjeravati i poticati, oslobodila bi se Bosna od austrijskog utjecaja te bi se više okrenula Srbiji''. Citirani tekst pokazuje dvije činjenice: da je autor, a samim time i njegova politika, svjestan širine etničkog bića Bošnjaka koje ima takvu podlogu da se u njoj prepoznaju i pripadnici drugih vjeroispovijesti; drugo, autor neposredno nakon konstatovanja slavenskog porijekla Bošnjaka predlaže metod rješavanja bošnjačkog pitanja putem pisanja ''opće narodne povijesti Bosne'' koja bi, prema predviđanjima trebala da posluži kao formula u kojoj će se Bošnjaci asimilirati u srpstvo. Upravo zbog toga je apsurdno da knjiga poput Načertanija mora da nas sjeća na naše pravo narodno ime, iako je ona svojim programskim ciljevima učinila najviše zla bošnjačkom narodu.

Ova nedvosmislena strategija prekrajanja historijskih tokova, bazirana na makijavelističkom principu cilj opravdava sredstvo, ne razlikuje se bitno od današnje politike koja već skoro dvije decenije provodi sistematski i vrlo osmišljen revizionizam koji se najbolje manifestuje u pogledu ukidanja nekih od višestoljetnih toponima sa prefiksom ''bosanski'' ili ''bosanska'' i njima sličnih. Pisana djela koja su nastala u tom vremenskom intervalu, a koja su potpuno neobjektivna i u sukobu sa realnošću historijskih procesa, našla su se na tragu navedenih ideja o plasiranju lažnih historija. To je frapantan pokazatelj koji je ''urod'' jednostoljetne nacionalističke ideologije, koja je iskoristila nizak stepen obrazovanja Bošnjaka i tromosti bošnjačke akademske zajednice u posljednjih nekoliko decenija. Politike, ili bolje rečeno politikanstvo, ogolilo je do kraja nacionalnu svijest obmanama i lažima i ustanovila neku novu, svoju ''pravu'' istinu. Naša omladina danas ne poznaje osnovne činjenice o zločinima počinjenim nad njihovim narodom, kao ni o onima koji su ih počinili. To je izazvano dvojakim uticajima, kombinacijom unutarnjeg i vanjskog dirigiranog razaranja društvenog i moralno-političkog jedinstva. Naša omladina je omamljena pseudo demokratskim frazama nekih latentnih ideologa, uskraćena za elementarne historijske činjenice koje su joj danas potpuna nepoznanica. Zbog svesrdne podrške mladih ljudi tim utopističkim idejama, a kojoj nije prethodilo nikakvo preispitivanje smislenosti i kvaliteta iste, istinski umovi i dokazani intelektualci našeg naroda bivaju izloženi najgorim oblicima blačenja, omalovažavanja i osporavanja. Nerijetko je u centru tih pokušaja bio i akademik Muhamed Filipović, najveći živući um našeg naroda, koji je, shodno svome akademskom i ljudskom dostojanstvu iz njih izašao još snažniji. Iako je sve ostalo na pokušajima to je ipak pokazalo da su naši najučeniji ljudi osporavani od nas samih, što je, u pravilu, uvijek koristilo onima na koje su ljudi poput Muhameda Filipovića dosljedno upozoravali. To je odista paradoks svijesti koji je toliko uočljiv, nametljiv, da naprosto prerasta u naviku, rutinu koja postaje pravilom društvenih odnosa i mjerilo novih vrijednosti. Prema tome, sve dok se mlade generacije Bošnjaka odgajaju i obrazuju u duhu poricanja vlastitog sebe, nepoznavanjem vlastite historije i bez svijesti o svojoj ulozi u društvenim promjenama, vidjećemo zapravo, kako se sve više konkretizuje ono pogubno svojstvo na koje su Mladi Muslimani ukazivali sredinom 20. stoljeća. Bojazan od te moralne, obrazovne i političke zapuštenosti, priznaćemo, bila je i više nego opravdana.

 

Podijeli:

Povezane vijesti