Paganske vatre Vidovdana

Piše: Osman Halilović

Moj najneposredniji susret sa strašnim prokletstvom ljudske savjesti, koja tiho i beznadno pati pod teretom nevine krvi, odigrao se posljedneg dana zime 2019. godine od rođenja Hristovog.

Toga dana, kada je izricana drugostepena presuda krvniku sa Durmitora, prag mi je, bez najave i potpuno nenadano, prešao nekadašnji direktor moje nekadašnje osnovne škole. Čovjek koji je cijeli život posvetio prosvjetnom radu se sada, u starosti, bavi kulturom i došao je da izloži super ideju komparativnog prikaza tekstova srpskih i bošnjačkih zavičajnih pjesnika od k.u.k. vakta na ovamo. To što je doživotna robija Radovanu Karadžiću za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti i u našem gradu izrečena prije samo jednog sahata, moglo je imati nekakvo značenje, a moglo je i da ne znači ništa.

Kultura je univerzalna stvar. Pogotovo provincijska kultura tako voli misliti o sebi. Šta nju briga za aktuelni trenutak. Ima nečega kosmopolitskog, svjetskog i nadmoćnog u svakom komparativnom pristupu. Ta uključivost, ta kulturna širina i prosvjećenost sa prezirom gleda na bizarni svijet tog Haškog tribunala, pa i na tog nesretnog Karadžića. Znamo da je i on, doduše, pisao nekakve pjesme, ali za njega je svakako onaj švedski kritičar rekao da je to poezija "lišena Boga, milosrđa i talenta".

Na kraju, odlična je stvar, upravo na dan kada “završava” Karadžićeva zločinačka karijera, potpuno ignorisati i njega i njegovo zlodjelo, i posvetiti se poređenju stihova Zdravka Zgonjanina i Alije Aljoše Musića. Ko voli parole po zidovima odmah će uočiti kakvu simboličku snagu ima taj čin. Kakva je to pobjeda kulture i pismenosti nad primitivizmom i nacionalističkim barabarima. I tako bi to nekako i završilo da se nastavnik, ničim izazvan, nije dotakao upravo tih "nacionalističkih usijanih glava". Lament nad onim dobrim Titovim vremenom kada je to "udarano u glavu čim je promoli", smjenilo je čuđenje i potpuna zbunjenost pred pitanjem: “Kako je, uopšte, došlo do ovog ludila!?”.

Napomenuh nastavniku da sam ja početkom devedestih bio tek dječak i da pojma nemam kako je došlo do "tog ludila", ali da me baš zanima kako se to odigralo.

On ispriča kako je, zapravo, bio u Srbiji. Polovinom aprila se vratio i, na vlastito zaprepaštenje, zatekao pust grad. U čuđenju i nevjerici upitao je nekog majora Pavlovića: "A, gdje je narod?", a ovaj mu saopći da je počeo rat, da naroda nema i predloži da ga metne u krizni štab. Nastavnik se još više začudio i upitao: "Kakav krizni štab?" A ovaj Pavlović (zapravo, kasnije osuđeni ratni zločinac pravog imena - Branko Popović) rekao mu je: "Da, da ima krizni štab. Dole u Karakaju".

I tako, veli, nastavnik: "Šta ću kud ću, da ne bih slučajno išao u rov i morao da pucam na nekoga, sklonim se ja u krizni štab. I onda, dovedoše ove momke, ovu jadnu djecu sa Diviča. Pred Vidovdan..."

Tu, iza te tri tačke stoji pravi razlog nastavnikove posjete.

A on je obojen i nadojen onom bojom nedužne krvi koja se ne spira lahko i kojom je zanavijek obilježena srpska politika, ali u vezi sa kojom nije nimalo nevina ni srpska kultura, nauka, mediji, pa ni ona književnost koju je nastavnik uprtio pod mišku na početku ove priče. Taj krizni štab, u koji se nastavnik “sklonio”, bio je, zapravo, ratna vlada.

Apsolutni gospodar “života i smrti” u našem gradu te 1992. godine na čijem čelu je sjedio još jedan osuđeni ratni zločinac Brano Grujić. Ta ekipa u koju se naš hudi nastavnik uvalio početkom agresije snosi pravnu i moralnu odgovornost za hiljade nevino ubijenih zvorničkih Bošnjaka tog proljeća. Od Bijelog Potoka i logora u Karakaju, do žena i djece zatočenih, ubijenih i spaljenih u Snagovu ili logoru za civile u Liplju. Ti momci, "ta jadna djeca sa Diviča" koji su ga, po njegovom svedočenju, sa prozora drugog sprata zgrade "Novog izvora" dozivali sa: "druže nastavniče", i o kojoj je nastavnik u hropcu grižnje savjesti pripovjedao tog popodneva, nisu samo ubijeni. To šta su im srpski zločinci radili na Kurban bajram 10. jula i nešto ranije na Vidovdan 28. juna, čega se nastavnik dobro sjeća, prevazilazi granice ljudskog poimanja pojmova užas i zlo. Ta zločinačka "komparacija" Bajrama i Vidovdana - to je prava tema, druže nastavniče. 

Pustili smo mi davno nastavnika da čeka svoju smrt. Kao što je čeka i šef onog istog kriznog štaba u stalnom strahu "koliko jorgana će morati sažvakati dok duša ne napusti tijelo". Svi smo mi robovi Jednoga Boga. I naše duše su u Njegovoj vlasti.

Nastavnika je barem pekla ljudska savjest. Grujića je, kako pričaju komšije i rodbina, barem strah. Reakcije srbijanske i srpske zvanične politike, zvaničnika Pravoslavne crkve i srpskih akademika nakon presude Mladiću, uklanjanja bespravno sagrađenog objekta koji je vanjštinom ličio na crkvu iz dvorišta Fate Orlović, kao i reakcije na posljednju rezoluciju o Srebrenici koju je donijela skupština Crne Gore - golem su razlog za svaku brigu.

Zar nije priznanje zločina i ispravljanje nepravde uslov za stabilnu i sigurnu budućnost - govori razum. Zar nije pokora za učinjeno zlo preča od oholjenja i prkosa Bogu - kaže nauk hrišćanski. Kakav je to put izabrala srpska javnost između razuma i vjere!?

Ne može insan da se čudu načudi, evo baš uoči Vidovdana, kuda se to izgubio Hristov nauk kod naših komšija!?

I otkud to da ovaj veliki svetac hrišćanski tako zastrašujuće plamti paganskim vatrama.  

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.