Husein Nasr -Tradicija kao konstituent njegovog učenja

Piše: Haris Islamčević

Husein Nasr pripada onoj grupi intelektualaca koji Tradiciju stavljaju u centar svog učenja. Njegovo najznačajnije djelo jeste "Knowlage and Sacred". Filozofski se može pozicionirati među sljedbenike Philosopie Perennis Univerzalis. Tradiciju razumijeva kao teofaniju, tako da ona predstavlja izvor perenijalne mudrosti, tj. onu koja pribavlja okvir na temelju kojega se formira ontološka, kozmološka i filozofska paradigma.

Bog je taj koji je Krajnji Bitak jer posjeduje holističku narav i bez obzira o čemu da čovjek zbori, u konačnosti govori o Njemu. Svoje pouzdanje stavlja u posebnu vrstu filozofije koja je po njemu teozofija (hikma). Dosezanje Vrhovne Zbilje vidi kroz sintezu razuma, intelektualne intuicije i življenja filozofskog života.

Hikma je tradicionalna filozofija koja za/počinje sa učenjem Hermesa i ona se zrcali i pokazuje kroz različite civilizacije, napose perzijsku, grčku i egipatsku. Putem Sophie Perennis se zadobiva mudrost namjesto znanja zadobivenoga pomoću racionalne filozofije, te se dobiva iskustvo božanske Istine.  Naročito pozicionira lik Suhraverdija, te sukladno išraki filozofiji riječ je o sintezi racionalističke filozofije i intelektualne intuicije, te unutrašnjega pročišćenja i asketske prakse koja vodi ka znanju Vrhovne Zbilje.

Zapadnu modernu filozofiju karakterizira kao temporalnu, nekonzistentnu sa duhom islamskoga života i mišljenja čiji fokus je suprotan - ono vječno. Stoga, H. Nasr smatra, da ono što je utemeljeno na stalnosti ne može voditi dijalog sa paradigmom koja se svako malo mijenja. U modernoj znanosti vidi opasnost kroz desekralizaciju modernoga svijeta, što dovodi do odsustva Boga iz modernoga svjetopogleda.

Nasrova kritika moderne znanosti se temelji na pogrešnosti ontologije na kojoj počiva. Moderna znanost je izrasla na osjećaju sve veće udaljenosti između čovjeka i prirode do te mjere da moderni čovjek nije u stanju  da interpretira svete znakove prirode. Na rubu svoje paradigme u konačnosti će doživjeti svoj svojevrsni kolaps pred svojim teretom, i tad će tradicija potvrditi svoju poziciju kao centralni aksiom ljudske egzistencije.

U srcu svake religije leži Religio Perennis  koje sadrži učenje koje se tiče naravi Zbilje i metoda pomoću kojih se može doprijeti do onog što je Istinska Zbilja. Tradicionalna škola insistira na proučavanju religije na religiozan način  i da se suprotstavlja svim relativizacijama koje bitno obilježavaju akademska proučavanja religije. S obzirom na posjedovanje iste zbiljnosti, kod Nasra pronalazimo tijesnu povezanost aqla (intelekta)  i ruha (duha).

Sciencia Sacra je termin koji Nasr koristi da označi tradicionalnu metafiziku. Ona po Nasru predstavlja sveto znanje koje postoji u srcu svake relevacije i ono označava središte kruga koji okružuje i definira Tradiciju. Ukratko, ono sadrži znanje Zbilje i načine razlikovanja između Zbilje i iluzije.

Također, na tragu Nasrovog interpretiranja ovog pojma, on označava metafiziku ukoliko se pravilno razumijeva kao vrhovna znanost jer prefiks "meta"  označava transcedenciju, a ne imanenciju. Metafizika u Nasrovom učenju označava primarnu i temeljnu znanost ili mudrost koja dolazi prije svih drugih znanosti.

Nasr drži da je Sciencia Sacra "skrivena" i da je dostupna samo onima koji su kvalificirani da je proučavaju. Sveta znanost je  istinska metafizika, znanost o Zbilji i znanje pomoću kojega čovjek može da razlikuje Zbilju od iluzije, te da zna stvari u njihovoj suštini  tj. in divinis (što je i poznati zazov hazreti Muhammeda, alejhisselama). Zagovara oživljavanje tradicije iznova, te kroz svoja djela poziva na pomno otkriće svetoga.  Ističe da mudrosne dimenzije, koje su u središtu Tradicije, trebaju imati sačuvana unutarnja učenja, dokrine i praksu.

Metafizički principi islama i znanosti koji se bave Vrhovnim Znanjem (Sciencia Sacra) se izvode izravno iz Relevacije i utemeljuju se na principu tevhida. Univerzalnost i sintetička moć su rasion d’etre islama i navedene dvije kvalitete mu omogućuju da sve prethodne pravorijeke integrira u islamski svjetopogled.

Sciencia Sacra se nalazi u srcu tradicionalne znanosti (kosmologije, antropologije, psihologije, estetike) i kao takva sadrži principe ovih znanosti, a primarno je fokusirana na znanje Principa koji je i sveto znanje i samo sveto, par excellence, budući da je sveto kao takvo princip. Zadaća vertikalne povezanosti  je da obuhvati sve aktivnosti Tradicije i da ih dovede u odnos prema "metahistorijskoj transdentalnoj Zbilji".

Tradicionalna interpretacija vidi pojedinačnu Božansku Zbilju kao izvor milenijskih religija koje su upravljale ljudskim životom stoljećima i koje su stvorile civilizacije sa njihovim svetim zakonima, društvenim institucijama, umjetnostima.

Metafizika koji izlaže perinijalna filozofija, kako se tradicionalno razumijeva, temelji se ne samo na hijerarhiji univerzalne egzistencije nego i na distinkciji između izvanjskoga i unutarnjega. Koncept jedinstva (tevhida) za prof. Nasra je središnji princip koji mora da prožme sve načine znanja i sve oblike bića. Koncepcija ovog termina mu omogućava da istakne kako muslimani nisu smatrali toliko suštinskom razliku između objavljenih religija (ahl al-kitab) i paganizma koliko između onih koji prihvaćaju i poriču Jedinstvo.

Kod povijesne filozofske retrospektive, zanimljivi su nam Platon i Pitagora koji su izlagali istine koja leži u srcu svih religija, te u tom smislu možemo ih uvrstiti u islamski univerzum. Farabi je isticao kako sve religije iskazuju jednu filozofsku istinu kroz različite simbole, a ovi različiti simboli  služe da ustroje društvo i da čovječanstvu trasiraju put ka sreći i blagostanju.

Sciencia Sacra se razlikuje od znanosti jer nikad ne ispušta iz vida sveto kao takvo, nasuprot modernoj znanosti čije su same primjese uronjene u empirizam i racionalizam i koja nema nikakvog dosluha sa znanjem višeg poretka, budući da ne može posjedovati nikakvo značenje iznad svijeta fenomenalnog.

U svom samoizričaju koju upotrebljava Sciencia Sacra jeste simbiločkog karaktera.  Razvoj Sciencie Sacre, H. Nasr vidi u posebnome interesu za savremenu ekologiju ( npr. djelo „Čovjek u susretu sa Prirodom“). Razlika između Tradicije i savremene znanosti u kontekstu okoliša jeste u tomu što potonja, okoliš, ontološki promatra neovisno od /izvan Boga.

Prof. Nasr se zalaže za ponovnom uspostavom tradicionalne perspektive gdje bi se Sveta Znanost uobličila  te uobzirila sve aspekte zbiljnosti u svom razmatranju. Porijeklo religije jeste Božansko, i kao takva posjeduje svoj arhetip u Božanskom Intelektu.

Sophia Perennis u sebi nosi, kao jednu od njenih temeljnih značajki, ideju religijskoga pluralizma u smislu akceptiranja ezoterijskoga jedinstva svih religija, jer religije predstavljaju kristalizaciju Božanske poruke. O pluralizmu religijskih oblika se detaljno može upoznati kroz čitanje Nasrovog djela „Sufy essays“.

Religijski univerzalizam jeste najmoćnija odbrana religije u suočenju sa  modernim skepticizmom i relativizmom.  Kroz religijski univerzalizam uviđamo da se dragi Bog obraćao unutar različitih vremenskih odsječaka, različitim zajednicama i skupinama sa jednom idejom vodiljom. I upravo poteškoća koju modernizam stavlja na put ozbiljnoga proučavanja religije jeste vlastita negacija metafizičkih principa koji leže pod površinom svake religije.

Znanstvena disciplina koja se bavi usporednim religijama započinje tek sa racionalizmom, a kao zasebna disciplina se kristalizira u 19. st. kada je kršćanski metafizički aspekt skoro pa iščezao, a sekularna filozofija dominirala i koja je od početka stvarala otpor i konfrontirala se idejama transcendencije i Svete Znanosti, za razliku od islama gdje je metafizička pozadina uvijek prisutna. Simbolički odnos možemo primijetiti u nauku sufija koji vele da svaka stvar u kozmosu ima svoju suru (izvanjski oblik) i ma’nu (bit), gdje oblik pripada svijetu multipliciteta, a esencija vodi ka jedinstvu koji je izvor svih stvari.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.