Enes Karić: Fundamentalizam Prokrustove postelje

0.jpeg - Enes Karić: Fundamentalizam Prokrustove postelje

U januaru 1990. godine na Fakultetu islamskih nauka održan je simpozij o temi ”Islamski fundamentalizam – šta je to?“ Akademik Enes Karić i Nusret Čančar priredili su istoimeni zbornik, u kome su sabrane rasprave i diskusije učesnika simpozija.

Ovaj zbornik naširoko govori o pojavama tzv. islamskog fundamentalizma u arapskom svijetu, također, ova knjiga govori i o predrasudama prema arapskom i muslimanskom svijetu, a te se predrasude često vide u nekim krugovima u evropskoj štampi.

U serijalu eseja akademika Karića, iz spomenute knjige vam predstavljamo esej fundamentalizam Prokrustove postelje.

Priredila: Rabija Arifović

Kad se u kontekstu teme o fundamentalizmu u islamu govori o izvoru stanovite tradicije, načinu odnošenja prema tom izvoru, jednom riječju tradicionalnosti, koja se povijesno javlja kao rezultat bivstvovanja tog izvora u vremenu i s čovjekom, mislimo da je nužno imati na pameti naznačavanje sljedećih problema:

Prvo, riječ izvor, izvorno razumijevanje izvora neke vjerske tradicije, konotira smisao da nije valjano određeni izvor vjere (ili izvor tradicije općenito) razumjeti osim na način tzv. prvog izvornog razumijevanja izvora. Prema sintagmi izvorno razumijevanje izvora jasno je da prāvo tumačenje može i, zapravo, mora biti ograničeno samo na izvorno vrijeme u kojemu se taj izvor javlja! Druga vremena ne smiju, prema ovakvim tezama, imati podjednaka, pa možda i drugačija, prava na vlastita iskustva izvora vjere!

Drugo, sintagma prvo izvorno razumijevanje izvora također konotira logički zaključak da su dotični izvori pravilno shvatili i jedini imali prāvo da ga pravilno shvate prvi recipijenti! Samo oni kojima je taj izvor najprije provrio imali su sreću da ga pravilno shvate!

Druga, kasnija, pokoljenja pravilno će shvatiti izvor samo ako nemaju svoje vlastito nego njihovo, dakle tuđe, shvatanje i recepciju izvora! To također znači da se sintagmom prvo izvorno razumijevanje izvorajedno vrijeme oktroira, da je prva generacija “najsretniji ljudski nukleus“, jer toj prvoj zajednici izvor izvorno pritječe i ona mora biti modelom za potonja vremena!

U ovoj svojoj besjedi želim upravo dovesti u pitanje valjanost, štaviše islamsku utemeljenost, ovakvih i sličnih razumijevanja sintagme prvo izvorno razumijevanje. Naime, izvan svake je sumnje da riječ izvor konotira i značenje stalnog, permanentnog, izviranja.

U islamu ta činjenica ima posebnu važnost i za posljedicu ima nepostojanje crkve. Izvor je, u principu, izvor svih i ni jedno vrijeme, ma kako ono daleko bilo od prve generacije recipijenata, ne smije biti lišeno vlastitog zahvatanja Poruke iz svog duhovnog raspoloženja.

U islamu je, naime, izvor vjere u obličju Riječi Božije, a ne u obličju uskrsle osobe koja se pojavljuje u jednom periodu historije. To također znači da Riječ Božija, budući da je rijek, pritječe neprestano i ne presahnjuje.

Prva generacija nije zagatila tok ovog rijeka, nije ga u nekom obaveznom pravcu usmjerila, niti opečatila jedno konačno razumijevanje i recepciju. Prema tome, ona ne samo da to nije učinila, već - islamski gledano - nije to ni mogla ni smjela učiniti! Nije mogla, jer u islamu nema privilegirane zajednice, nema privilegirane grupe, nema privilegiranog doba!

Nije smjela, jer u islamu nema boga ispred Boga, niti čovjeka ispred čovjeka! Prva generacija nema pravo u ime drugih primiti islam, već samo u ime svoje. Osnovna zamjerka koja se može uputiti današnjem ekstremizmu koji nosi epitet islamski jeste neuviđanje činjenice da prva generacija muslimana nije niti mogla živjeti i iscrpiti svekoliku osebujnost izvora islama, Kurʼāna, niti je, prema samom Kurʼānu, to smjela učiniti sve da je i mogla.

Kur’ān često naglašava da tuđe življenje, tuđe zasluge i tuđe vrijeme nije i naše vrijeme! Minulim civilizacijama pripada ono što one zarade, našoj ono što ona zaradi (lahā mā kasabat wa lakum mā kasabtum;  2:134).

Bog, kao pravedan, nije za jedno doba i jedne ljude više Bog (i više milostiv), a za druga vremena i druge ljude manje Bog (i manje milostiv)! Stoga, on Svoju Riječ daje podjednako svim vremenima i svim ljudima, premda je svi ljudi i sva vremena podjednako ne razumijevaju niti jednako shvataju i prihvataju.

Ovim smo već dotakli problem današnjeg islamskog ekstremizma čiji je jedan cilj restauriranje uzornog doba islama. Ali prethodno je potrebno objasniti dvije osnovne paradigme svakog ekstremnog fundamentalizma s obzirom na njihov odnos prema modelu kojeg žele restaurirati.

Postoje tzv. dogođeni modeli, oni su se nekad zbili na “uzoran“ način i, budući da su “uzorni“, cjelokupna ljudska praksa ima se saobražavati, vrednovati i vjerno provoditi prevođenjem ovog modela u zbilju. Sayyid Qutb, jedan od teoretičara ovakve recepcije tzv. islamskog modela iz sedmog stoljeća, upravo naglašava da se u tzv. Medinskoj zajednici zbilo uzorno islamsko društvo!

Sve što se poslije događalo išlo je pravcem udaljavanja od Modela!  Al-Mawdūdī, indo-pakistanski teoretičar islamske savremenosti, čak tvrdi da potonja islamska povijest, budući da se nije odvijala po uzoru na Medinski model, islamskoj savremenosti nema šta ponuditi i iz nje se nema bilo šta pozitivno naučiti.

Druga vrsta modela jesu zamišljeni i u budućnosti projektirani modeli, kakav je, primjerice, vulgarno-marksistički model komunizma. Taj model je još uvijek nedogođen, još ne-zgotovljen. No sadašnja vremena, prema mnogim teorijama marksističke provencijencije, imaju se upravljati, usmjeravati i, po svaku cijenu prema tom budućem i za budućnost projektiranom modelu, saobražavati. Poznati su tragični rezultati “ostvarenja“ i prakticiranja tih zamišljenih i u budućnost projektiranih  modela u povijesti savremenog doba.

Aksiološki gledano, manjkavost svih teorija o prošlim ili budućim Modelima, prema kojima se ima saobražavati sadašnje vrijeme, počiva u tzv. teoriji o aksijalnom dobu, aksijalnoj zajednici, izabranoj iskupiteljskoj generaciji koja ne priznaje punoljetnost čovjeka, niti punoljetstvo čovječanstva,  i ne omogućava im neposredno napajanje na božanskom izvoru.

Za razliku od ovog izloženog i do sada rečenog, istinska tradicija u islamu punovažna je samo onda ako ne prekriva izvore, ako ih ničim ne zastire. Po našem mišljenju, ekstremni fundamentalizam u islamu savremenog doba nije sposoban da razluči tri važna pitanja:  

A) Tradicija ne može zamijeniti izvore niti stati na njihovo mjesto. To znači da u islamu ni teološka tradicija nije izvor vjere već ljudsko shvaćanje izvora vjere u nekom dobu, nekom mjestu, nekom duhovnom raspoloženju.

Ekstremni fundamentalizam previđa granicu između izvora vjere i povijesnog prevođenja tih izvora u vrijeme. Ekstremni fundamentalizam, zapravo, daje božanske atribute nečemu što je samo jedno prošlo ljudsko shvatanje i bivše razumijevanje. Kurʼān je, naime, uvijek otvoren za nova tumačenja; stoga nema konačnog prijevoda Kurʼāna budući da se ova Knjiga ne može prevesti (jednom praksom i jednim shvatanjem) za sva vremena, već se uvijek iznova prevodi i u vrijeme provodi!

B) Ekstremni fundamentalizam ne uvažava tzv. pozitivni fundamentalizam islama. Pod pozitivnim fundamentalizmom u islamu može se nazvati obraćanje na fundamente islama, Kurʼān i Sunnat, iz svoga doba i na način punovažnog zahvatanja izvornog toka Izvora iz svoga duhovnog raspoloženja. Tumačenje Kurʼāna iz svoga vremena tradiciju islama oplođuje i obogaćuje i ne dopušta tradiciji da preraste u tradicionalizam.

U islamu, naime, Kurʼān je fundament ne na način dokumenta koji je jednom (u davnom sedmom stoljeću) zatvoren u jedan oktroirani značenjski sklop, već je to fundament na način nepresahnjujućeg Izvora. Islam ne trpi vječne dogmatske sheme tradicionalizma već je, kao religija života, pripravna za spontanost, za otvorenost ʼigreʼ života! Otuda pozitivni fundamentalizam znači u najkraćem: podariti mogućnost svakom vremenu da se obrati na Kurʼān kao fundamentalni izvor, i ne prihvatati bezrezervno minula tumačenja (iz tuđeg vremena) kao zauvijek datu shemu i uzorni Model.

C) Ekstremni fundamentalizam ne uviđa pogubnost svog zahtjeva za restauriranjem i bukvalnom rekonstrukcijom života muslimana Prvog Doba (iz Mekke i Medine). Time se islam, kao nesumnjiva univerzalna vjera (koja je, kao i kršćanstvo, korespondirala i korespondira sa svijetom u cjelini), kroz tumačenja ekstremnog fundamentalizma svodi na vjeru dva grada jedne geografske oblasti, vezuje za tlo, reducira na Arape i arapstvo, itd. Naime, ne može se nikada sasvim vjerno restaurirati neka ruševina zato što se u restauratorske zahvate uvijek projiciraju i restauratorova shvatanja iz vremena u kojem on živi. Kruti fundamentalisti, praktično, nisu nikakvi fundamentalisti!

Ovim smo, na kraju, došli i do pitanja je li monolitnost, fundamentalnost, cementiranost, u biti stvaranja Božijeg. Kur’ān slavi čovječanstvo različitih boja i jezika, potvrđuje razliku i natjecanje u dobru kroz razliku, tako da se naprosto može reći da ta Knjiga potvrđuje kako je Božije stvaranje i moguće samo kao stvaranje razlika! Bog ne stvara po principu kopiranja, klišeiranja!

Fundamentalizam Bogu nije svojstven, barem ne onaj s negativnim predznakom! Jer, Bog neće da bude Bog samo jednog doba, samo jednog naroda, samo jedne zemlje, već je Bog u svakom vremenu, svim narodima, i svim zemljama!

Kurʼān tvrdi da je Bog “i na zemlji i na nebesima Bog“ (43:84). Stoga se uvijek treba podsjetiti kurʼānskog āyata (stavka) koji glasi: “One koji su vjerovali, pa i one koji su bili Jevreji, i kršćani, i Sabijci - one koji su u Boga i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili - doista čeka nagrada njihova kod Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!” (2:62).

Prema tome, u islamu niko nije čuvar rajskih ključeva. Šanse su podjednake u svakom vremenu, u raznolikoj i spontanoj želji za stvaranjem dobra.

Bilješka na kraju:

Prokrust je po grčkoj mitologiji bio razbojnik koji je postao poznat po tome što je imao dvije postelje, kratku i dugačku. One koji bi navraćali kod njega da prenoće on je mučio i ubijao. Visoke bi stavljao u kratku postelju da legnu i budući da im postelja nije odgovarala Prokrust bi im odsjekao noge za višak koji premaša preko kreveta.

Niske rastom bi stavljao u dugačku postelju te bi ih razvlačio kako bi dostigli dužinu kreveta. Naravno, i ovi bi pod velikim mukama umirali. Prokrusta je ubio junak iz grčke mitologije po imenu Thesus.

Prokrustova postelja jeste metaforički izraz koji se koristi da označi situaciju u kojoj se na silu pokušava neko učenje strpati u okvire koji mu ne odgovaraju, nastojeći ili iz tog učenja izbaciti određene dijelove ili dodati neke nove sa namjerom da takvo, nasilno promijenjeno učenje ponudi kao originalno.   

(Preporod.info)

 

Podijeli:

Povezane vijesti