Vatan je više od domovine
Piše: Elvir Musić
Druženje s mubarek mjesecom ramazanom polahko privodimo kraju, spremajući se da ostanemo sa sobom samima - a u ovim mubarek danima smo pokazali kako plemeniti, posvećeni, iskreni i plodonosni možemo biti. S milim gostom se opraštamo, istovremeno osjećajući i tugu i žal zbog rastanka, i sreću i radost što ćemo u narednih jedanaest mjeseci moći opet osjećati onu čar iščekivanja njegovog dolaska u naše kuće i avlije, duše i srca. U naš vatan, našu domovinu koju sa sobom nosimo ma gdje krenuli.
A šta je to vatan?
Vatan je više od pregršti zemlje na kojoj smo rođeni i naslijedili ono materijalno što su gradili naši preci - koji su krotili i obrađivali snagom svoje volje te oplođavali željom da od jednog dijela prolaznog svijeta načine rajske perivoje kao podsjetnike na ono čemu težimo i u skladu s čim bismo trebali živjeti - u nadi da ćemo uspjeti opstati na tom grumenu zemlje.
Vatan je upravo ta snažna volja, želja i život krašen plemenitošću, odlučnošću i odvažnošću što iznjedrava najljepše plodove i zemlje i naših nutrina. Vatan je više i od kulture i tradicije koju smo naslijedili od naših predaka, pa dobili priliku dati doprinos njegovom oplemenjivanju i bogaćenju kvalitetnim djelima, pošto vatan podrazumijeva i sve ono što članovi jedne zajednice koja nastanjuje određeno područje osjećaju, a nisu u stanju zapisati i u pisanom tragu povjeriti neprolaznosti na čuvanje.
Vatan je emocija. Vatan je ono što se ćuti, a ne može se objasniti. Ono što nas povezuje s drugim članovima naroda iz kojeg potičemo i kojem pripadamo, a da ponekada nismo u stanju ni sebi ni drugima objasniti zašto osjećamo snažniju emociju prema drugima koje u većini slučajeva nismo nikada ni sreli ni vidjeli, a smatramo ih svojim. Tih i takvih emocija ponajviše bivamo svjesni u trenucima kada smo izvan domovine. Negdje daleko. U dalekom svijetu. Onamo gdje su mnogi od nas, gonjeni raznim iskušenjima kojim je naš narod bivao izlagan u proteklih bezmalo stotinu i pedeset godina, sagradili nove domove, gdje su rođeni novi naraštaji i neke nove generacije grade život i domovinu za buduća pokoljenja.
Bošnjaci u Turskoj, Makedoniji, Srbiji, Sandžaku, Albaniji, Siriji, Palestini, Egiptu i mnogim drugim dalekim zemljama u koje su njihovi preci stigli krajem 19. i početkom 20. stoljeća danas te zemlje smatraju svojom domovinom, dočim u duši znaju da je njihov vatan, ipak, Bosna i Hercegovina.
Najbolje se ta emocija osjeti pri direktnom susretu s tim Bošnjacima koji stidljivo priznaju da su veze s vatanom pokidane i da mnogi od njih danas ne znaju ni iz kojeg grada iz Bosne su njihovi preci na ta područja došli. Ali, emocija je tu. Ljubav prema rodu svom je tu. Ljubav prema svome vatanu je u njihovim srcima i životima kao neprocjenjivo naslijeđe koje će ostaviti u amanet potomcima.
Značaja vatana u životima svih nas moramo biti svjesni kako bismo pristupili pokretanju procesa bitnih za njegovo očuvanje u srcima budućih generacija koje će mnoge Zapadne zemlje smatrati svojom domovinom.
Prvi korak je da sve navedeno prihvatimo i ramazanskim programima pristupimo s namjerom da ostanu čuvari vatana u srcima svih nas. Ponajviše u srcima Bošnjaka čiji potomci grade svoje domove izvan onog grumena zemlje koji je materijalni dio vatana i daleko svoje od kulture i tradicije čijeg značaja mi ovdje u Bosni i Hercegovine ponekada i nismo toliko svjesni.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o
