Enes Karić: Sa čime to unuci homo sapiensa 2000. godine izlaze pred dragoga Boga

Knjigu "Eseji od Bosne" akademika Enesa Karića čine eseji o duhovnoj, historijskoj, političkoj i savremenoj Bosni napisani u periodu od 1996. do 1999. godine.

U okviru serijala eseja akademika Karića, ovom prilikom vam iz spomenute knjige predstavljamo esej „Sa čime to unuci homo sapiensa 2000. godine izlaze pred dragoga Boga“. Esej je 1999. godine objavljen u časopisu "Vizija"  i "Glasniku" Rijaseta  Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Priredila: Rabija Arifović

Umnici kažu da je prva skalina u razumijevanju bilo koje forme vremena meteorološko vrijeme.

Jedna zraka sjetnog spoznanja probudi se u nama kad kišne kaplje dobuju po prozorima i krovovima kuća, kad kiša lije po žednoj i usahloj zemlji, kad nakon oluje koračamo po opalom lišću... Zraka koja ne samo da u nama budi spoznaju o prolaznosti, već je ona brojčanik prolaznosti same.

Meteorološko vrijeme nije jedina, ali jeste čovjeku najuočljivija forma svetog vremena, ma koliko ona bila po sebi divlja, nepredvidiva, neobuzdana, često zloćudna.

Ali, gospodar svake forme vremena, pa i meteorološke, jeste dragi Bog. Za to nam ne treba mnogo dokaza: Još je uvijek na Zemlji najjači onaj zvuk od nebeske grmljavine, još je uvijek uz sunčev najjači onaj bljesak od munjine svjetlice! Dobro je što ni meteorološka, ni sveta, ni vektorska vremena nisu uvjetovana čovjekovom voljom.

Ono što je čovjeku dato od vremena jeste njegovo računanje. Sunce i Mjesec dvije su kazaljke na nebeskom svodu. Njihov hod po ustanovljenim stazama neba u čovjekovu svijetu proizvodi dane i godine, stoljeća i milenije.

Dakako, sretan je bio čovjek kad mu je meteorološko vrijeme bilo jedina forma vremena koju je kušao. No, da li je čovjek ikada u svijetu živio u samo jednoj formi vremena?! Ako, pak, jeste bilo takvog čovječanstva, homo sapiens je tada imao sjećanje o vremenu kao nekakvom kontinuitetu dana, mjeseci i godina, kao nekakvoj elipsi izlazaka i zalazaka Sunca koja ga je dijelila od zadnje najrazornije snježne lavine, ili zadnjeg plavljenja rijeke, od potonjeg povodnja, ili prošle suše, ili je, pak, računao vrijeme od naročito dobre žetve i otežalog plastja i klasja...

Pa ipak, ne bismo smjeli biti naivni i povjerovati da je čovjek ikada računao vrijeme samo od Potopa. I Biblija i Kurʼān svjedoče da čovjek nije bio dovoljno pametan da se nečega takvoga pridržava.

Homo sapiens prionuo je računati vrijeme po ratovima, bitkama, osvajanjima, padovima gradova i zemalja... Većinu vremenskih era čovječanstvo je zatemeljilo nakon nekojeg većeg prolijevanja krvi, nakon sijanja kostiju po zemlji, nakon iseljenja, egzodusa... Nije stoga nimalo začudno da su predislamski Arapi čak i ratove poistovjetili s vremenom – nazivali su ih svojim danima (ayyām al-ʻarab). U tome Arapi nisu sami. Pretkršćanski Grci imali su slične običaje brojanja i računanja vremena, s tim što su svoje mnogobrojne ratove imenovali po toponimima (npr. Herodot spominje Bitku kod Salamine, Bitku kod Artemizija, Bitke kod Mileta...). U klasičnim povijesnim djelima opažamo da vrijeme teče zemljom putevima na kojima su mu postaje bile mnogobrojne bitke, ratovi, bune...

Ali, Arapi i Grci, ti slavni unuci homo sapiensa, ti učitelji čovječanstva, znali su i za kratke periode mira! Kod jednih je u vrijeme hodočašća u Mekku, a kod drugih u vrijeme olimpijskih svetkovina i igara bilo ne samo zabranjeno, nego i sramota ratovati.

 Žal za mačem

Ove minule dvije hiljade godina čovječanstva od Īsāa, a.s.. naovamo najintenzivnije su obilježili kršćani i muslimani. I jedni i drugi imali su svoje epohe u svijetu. I doba svoga veta svijetu!

U ovih dvije hiljade godina smjestile su se dvije svete ere, kršćanska koja evo navršava dva milenija, i muslimanska koja je u prvim desetljećima svoga petnaestoga stoljeća!

U ove minule dvije hiljade godina trebalo je da kršćani, a od 622. godine i muslimani, šire Zemljom svetu povijest; prvi su trebali na stranicama svete povijesti na Zemlji otvoriti eru ljubavi a drugi eru pravde. Doista, često su to i uspijevali, ali i kršćani i muslimani stranice svete povijesti listali su, idući naovamo, sve više u opreci spram onog vremena koje se naziva profanom poviješću, ili pak jednostavnije, pukom historijom. Ni kršćani ni muslimani nisu mogli odoljeti izazovima profanog vremena.

Dakako, ni kršćanska ljubav niti muslimanska pravda nisu se mogle širiti Zemljom bez mača. Izreku: “Nisam došao da donesem mir, nego mač!“ – izgovorio je vjeronavjestitelj Īsā al-Masīḥ, a.s.

S druge strane, izreku:

“Poslan sam pred Smak svijeta s mačem!“ – izgovorio je vjeronavjestitelj Muhammed, a.s.

No, ako kršćanstvo i islam priznaju mač, ne znači da su kršćanstvo i islam izumili rat!

Budući da je rat duboko u zakonu čovjekove sudbine, te su dvije vjere htjele rat privesti barem nekojim zakonima ljubavi, pravde, načina, protokola...

Mač je, stoga, ustanovljen kao granica, možda kao razumna mjera, kao svetopovijesni znak!

Koliko bi samo čovječanstvo bilo sretnije da je ostalo pri Isusovu i Muhammedovu maču!

Jer, mač je najselektivnije oružje koje je homo sapiens dosad u ruci držao. I jedno od najpoštenijih oružja, jer do mača je svako mogao lahko doći, budući je dragi Bog posijao gvozdene rudače  cijelom Zemljom, diljem svih kontinenata.

Nakon svega što je iza nas u ovom XX stoljeću, gotovo bi se moglo kazati da je mač moralno, humano oružje! Ubiti mačem značilo je imati makar trunku hrabrosti, i pritom pribrati snagu i misao, i u poštenoj borbi prići protivniku nadohvat ruke, vidjeti mu i upamtiti lice, čuti hropac, i krik... I upamtiti posljednji pogled ... I možda se zbog prolivene krvi pokajati!

K tome, od borbe mačem do pomirenja i rukovanja udaljenost nije transkontinentalna! Ta je razdaljina tek tolika kolika je duljina jednog mača!

U trećem mileniju po Īsāu, a.s., živjet ćemo sretno ako kršćanstvo i islam ukinu čovječanstvu sva druga oružja, i vrate mu samo dobri stari mač!

Ne uspiju li, čovječanstvo čekaju strašna vremena. 

Strašna vremena

Danas potomci homo sapiensa žive sve to više u zaboravu formi vremena koje se naravnim okom, i uhom, i prirodnim umom recipiraju sa stranica Biblije i Kurʼāna i otčitavaju s kazaljki nebeskog svoda, sa i iza plavetnih horizonata, iz dalekih dubina nebeskog plavetnila...

Danas su unuci homo sapiensa, kad je vrijeme posrijedi, u vremenskoj eri kao lancu nanizanom desetinkama, stotinkama, hiljadinkama...

A kad je prostor posrijedi, danas su unuci homo sapiensa u molekulima, u atomima, u neutronima...

Vremenske ere koje je moderna znanost promovirala nisu ustanovljene djelom ili činom Božijih glasonoša,  nisu utemeljene ni njihovim rođenjem ni njihovim iseljenjem!

ʼVremenski prostorʼ u desetinkama, stotinkama, hiljadinkama..., i ʼmaterijalni prostorʼ u molekulima, atomima, neutronima... čovjeka su postavili usred pojava koje se naravnim okom ne vide, naravnim uhom ne čuju, naravnim umom ne shvaćaju, naravnom spoznajom dlana ruke ne pipaju...

Otkrivena su strašna i vrtoglava vremena, zakoračilo se u nepoznate prostore po kojima se ne može utrti nikoja sigurna staza.

Era otkrića moderne znanosti zapravo je era zakrivanja naravnog svijeta i ljepote njegovih horizonata. U modernoj znanosti nema molitve, nema svete povijesti, niti svete geografije, u toj znanosti ovaj svijet ni na šta ne ukazuje, ni na Boga, ni na Onaj svijet!

Nakon svih njezinih formula koje saznaš, kao da nemaš rašta dizati ruke prema nebu!

Kad je moderna znanost reducirala spoznaju vode na spoznaju njezine hemijske formule H2O, spoznaju zemlje na spoznaju hemijskih elemenata koji je sačinjavaju, spoznaju grmljavine na spoznaju naelektrisanih oblaka... - tad je i čovjek reduciran na puki stroj bez duše, bez duha, bez budućeg života.

I tu je razlog zašto su u XX stoljeću visoka sveučilišta i akademije nauka postali projektanti plinskih komora, konclogora, etničkih čišćenja...

Moderna znanost dresirala je i regrutirala mnogobrojno ljudstvo koje više ne haje za srebrnim odsjajem mjesečine po visovima planina, za crvenilom neba nakon zapadanja Sunca na zapadu, za ljeskanjem morskih valova od obale i hridine...

Moderna znanost svijet čita smjerom kosmos - haos - pakao, dok Biblija i Kurʼān svijet čitaju smjerom haos - kosmos - raj!

Sudimo li po zlu koje su unuci homo sapiensa počinili u XX stoljeću, nemamo se čemu nadati iza 2000. godine.

Sudimo li, pak, po nadi kojoj nas uči vjera u Boga, i poslije 2000. bit će mnogo ljudi koji će umirati prirodnom smrću!

Dragi Bože, podaj da ljudi u narednom mileniju bivaju rađani prirodnim rađanjem!

(Preporod.info)