Rogatičko otkrovenje
Hefta će biti otkako smo zikrom poslije iftara u Rogatici obilježili 150 godina od smrti Šejhu-l-islama, hadži Mehmed Refik efendije Hadžiabdića. To je bilo u utorak, 20. aprila, rođendan Muhammeda, a.s. prije 1450 godina po gregorijanskom kalendaru.
Dok sam izlazio iz kuće, žena mi reče da učim preko Romanije i zamoli Allaha dragog da mi meleki prave društvo na putu. Kao da me sprema u borbu, tako i izgleda kada iz sarajevske uspavane kotline putuješ u "okupirane" dijelove Bosne.
Dok se vozimo sumornom i pustom romanijskom cestom, prijatelj iz Sandžaka me pita zašto šutim i što brzo vozim. Nisam mu ništa odgovorio, dok nismo stigli do Stjenica.
- Ovo je porušena osnovna škola u koju sam išao devet godina. Ovdje su '92. godine četnici, komšije, ubili muškarce i među njima i mog babu rahmetli. Svjedok tome je bila moja rahmetli majka. Osim ove bolne uspomene i nezarasle rane, još ću ti ispričati rane iz djetinjstva, iz školskih dana.
Nastavnik Živorad iz Srbije nikada nas nije nazvao drugačije osim "govedo bez repa". Nijedan dan ramazanskog posta nije bio, a da nas pred iftar učitelji i nastavnici nisu mrsili vodom. Nikada nisam zaboravio tu veliku kriglu napunjenu vodom. Mislim da i sada svemirom odjekuju naši uzdasi i jecaji. I suze. Nijedna djevojčica iz fizičkog nije imala više od dvojke, jer je nastavnica Stoja naredila da se moraju skinuti u šorceve. Malo ko od djece iz mog sela nije završio, a da jednu godinu nije ponavljao. I samo su muslimanska djeca bila prozivana zašto idu u mejtef - na vjeronauku. Eto zašto šutim Romanijom - rekoh mu.
Bijes me ovlada i bude mi sladak ko med. Ko od nas zna svoju prošlost?
Kao da nas nije bilo prije '92. i kao da se sve pretvorilo u san i neizlječivu amneziju. Moja škola se zvala Slaviša Vajner Čiča. One druge Valter Perić, Sava Kovačević. Sve junak do junaka, a sve manje muslimanskog uha.
U putu svratismo i do mezara dede Mujage. Bog zna koliko je suza natopilo njegovu sijedu bradu čekajući glas o svom sinu Osmanu kojeg su oslobodioci Sarajeva odveli u nepoznato, ubili zajedno sa hiljade i hiljade drugih mladića. Ni košulja nije ostala da njen miris vrati vid starom muslimanu.
Ja sam - rekoh - čuo za nekog šejhu-l-islama iz Rogatice. Ali samo čuo. Nisam znao da je rođen 1813. i da je umro 1871.god. Nisam znao da je ukopan u Istanbulu i da mu je mezar u blizini Fatihovog turbeta. Nisam znao da je bio nosilac najvećeg autoriteta u šerijatskim i sufijskim znanostima od Edrena, Bosne, Mekke i Medine do Istanbula. Nisam znao da se iz njegovog vakufa napravila džamija Šejhulislamija 1870. godine na mjestu poznate Tekijske džamije. To je bio njegov grad Čelebi Pazar ili na bosanskom jeziku Gospodski Pazar.
Vraćajući se u Sarajevo u kasnim noćnim satima, ošamućeni muftijinim ukazivanjem na zaboravljenu povijest našeg opstanka, upitao sam svog prijatelja da li je ikad razmišljao zašto je Musa pejgamber a.s. izabrao 70 najboljih iz svog naroda za susret s Bogom, na Sinajskoj zemlji.
Slegnuo je ramenima.
Rekoh da ne znam ni ja, ali da mislim da je Izraelićanima toliko nedostojala sigurnost ropstva da nisu mogli podnijeti gorčinu slobode i da mi se ponekad čini da im po čežnji za onim što je prošlo ponekad sličimo.
Oni nisu znali put kroz slobodu do Obećane Zemlje - države. Znamo li mi?
Oni koji nas vode na duhovnom i političkom putu do potpune slobode moraju u našem narodu naći 70 najboljih kojima Bog može podariti podršku.
To bi morali biti oni kojima se mjesto vođstva nikada neće pretvoriti u "zlatno tele". Sloboda jednog naroda živi u njegovom pojedincu. Ako je čovjek Božiji zastupnik na zemlji, onda je razum Božiji zastupnik u čovjeku.
Razumno bi bilo proučiti razloge našeg stradanja, zaboravljanja, stoljetnog proganstva i prisvajanje i naseljavanje naših domova i posjeda. Kako se to događalo našem "odabranom" narodu.
I opet će biti, ako ne budemo računali samo na sebe i ako u našim njedrima budemo milovali “zlatno tele” umjesto istinskog Boga.
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.
