Enes Karić: Dnevnik o Zemlji

"Zbirka o nedođinu" akademika Enesa Karića je zbirka rasprava i eseja o Bosni i Hercegovini, te o temama koje se tiču Evrope, globalizacije, islama. U ovoj knjizi su, također, objavljene i neke parabole, sage i hikaje.

"Dnevnik o Zemlji" sedmi je esej akademika Karića, koji vam predstavljamo, a sadržan je u spomenutoj zbirci.

Kako navodi akademik Karić, ovaj esej kao dnevnik napisan je ljeta 2002. godine u Sjedinjenim Američkim Državama i posvećen je Abdulahu Šarčeviću i Mersadu Berberu. Posvećen je još Šarčevićevoj filozofiji o umjetnosti Mersada Berbera, i Berberovoj umjetnosti o filozofiji Abdulaha Šarčevića.

Priredila: Rabija Arifović

Santa Barbara, 23. juni 2002.

Iznova bismo se trebali prisjetiti da je i Zemlja na Nebu, ili na Nebesima. Da je i ona Nebo.

Ona dihotomija Nebo - Zemlja, koju su domislile nove pseudofilozofije, unizuje i Nebo i Zemlju, i oholim granicama ih razdvaja, kao da se mogu razdvojiti, i kao da je čovjekovo da među njihovim dijelovima Beskraja gradi bedeme!

Ove noći, odmah iza obala Santa Barbare, sijev mjeseca ogleda se u Tihom okeanu, darivajući dijelove svog jedroga kruga ogledalu mirnoga mora.

Mjesec je svojim likom proputovao kroz tamna vela noći, ne ostavljajući na njima nikakva traga, da bi našao kratkotrajni zavičaj na vodi.

Vjetar, tamo daleko na horizontu, iz nejasnih daljina pučine na tren pokrene i vodu i onaj nestalni Mjesečev zavičaj na njoj.

I krug Mjeseca o uštapu na nebeskome svodu, i krug zjenice, i krug oko zjenice oka čovjekova, istom su Rukom Sveobuhvatnog oblikovani.

Zemlji, Mjesecu, krugovima oka… darovan je dah Sveobuhvatnog, milodar Cjeline.

Da nije Cjeline, da nije Sveobuhvatnog, Mjesec se ne bi ogledao u beskraju okeana.

Da nije Sveobuhvatnog, ne bi bilo moguće raspoznati svrhe i odnose, ciljeve i razloge, i svaka bi stvar bila za sebe.

Trajala bi u svojoj tihoj samosti.

Bez Sveobuhvatnog i čovjek bi bio sam, i bio bi tužan.

Sa Sveobuhvatnim je moguć razgovor. Zato što je Sveobuhvatno umjetnik, s njim je moguće i mišljenje i pjevanje, i  nadanje i vjerovanje.

Parkovi Santa Barbare, 24. juni

U parkovima Santa Barbare Zemlja rađa palme nalik onima u arabijskom Rijadu. I rađa još stotine raznolikih biljaka, napose drveća i cvijeća. Neke sam gledao u mnogim gradovima Mediterana, ali im imena ne znam.

Neki pseudofilozofi kažu: “Prenio je čovjek preko okeana sjemenje tih biljaka i zasadio ga na sve strane svijeta!“

Samo plitkoumni misle da je Zemlja rodila svjetove okeana da bi razdvojila svjetove biljaka!

Zemlja okeanima spaja, a ne razdvaja! Zemlja svojim kopnima sabire, i ne rasipa! Pa i kada čovjek štagod zasadi, to Zemlja zasadi!

Zemlja zadivno niče kamenjem i pijeskom, zemljom i muljem, vodom i morem, rijekama i biljkama, životinjama i čovjekom...

Mnogo je djece koju je Zemlja iznikla Zovom Sveobuhvatnog i čežnjom za Cjelinom.

Sunset Village, 11. juli

Neka Zemljina djeca žive samo dva ili tri trena. Na obalama Tihog okeana vidio sam da neki valovi žive samo dva ili tri trena. I nestaju u nešto drugo, uplovljavaju u nešto Tamo.

Jedno od sedamdeset i sedam milijardi Zemljine djece jeste i simetrija. Perivoji u Sunset Villageu urodili su obiljem drveća sa velikim i simetričnim lisjem. Lisje sa visine dariva perivoje hladovinom, svježinom i sjeninom, ali za sebe zadržava simetriju.

Simetrija je jedna od tri stotine i šezdeset milijardi staza kojima se stvorenja krotko zapućuju Sveobuhvatnom.

Izdahlo lisje pada prvo na svoju sjenu, i iz sjene se zapućuje u Nestanak. Simetriju ostavlja nevidljivu, u krošnjama na visini, za nova pokoljenja lisja.

Sve u svome prahu nestaje zajedno sa svojom sjenom. (I čovjek i njegova sjena moraju u grob. Isti grob).

Djeca Zemljina u Zemlju se vraćaju i postaju Zemlja. Lahko je to spoznati kraj svakog mezara.

Simetrija, sklad, zadivnost, svi oni ostaju u stanju lebdenja odmah iznad Zemlje. Ona ih zovom Sveobuhvatnog iznova, i uvijek drukčije, dariva svojoj tek rođenoj i tek iznikloj djeci. Knjiga kaže da ljudska pokoljenja i civilizacije postaju prašina. Moćni vihori Sveobuhvatnog prostranstvima Zemlje i prostranstvima vremena raznose ljudska pokoljenja i civilizacije, pretvarajući ih, kad dođe vrijeme, u prah, baš kao što pustinjske oluje grade nestalne pješčane dine.

Mnogo je arapskih stihova o pustinjskim vjetrovima koji u kovitlacima odnose pijesak raskrivajući bijele kosti sa čovjekovog humka. Odneseni prah je davni, bivši čovjek, sadašnje kosti su budući prah.

Što su valovi u okeanima vode, to su dine u okeanima pijeska. Nevidljivi vjetrovi oblikuju vidljive valove i vidljive dine.

Santa Monica, 13. juli

Zemlja ima svoja vela u oblacima, svoje ruho u slatkome cvijeću i u rastinju kojim ustreperi svakog proljeća.

Nijedna ljepotica ne oblači i ne svlači tako zadivno raznoliko ruhu kao ljepotica Zemlja.

Svakog su trena njena vela drukčija, njene rodne kiše padaju iz uvijek drukčijeg rasporeda oblaka. Bog uvijek dariva na drukčiji način.

Ovog predvečerja su iznad Santa Monice oblaci bili visoki, a u predvečerje su usplamtjeli Sunčevim zapadanjem iza okeanskih dubina.

Los Angeles, 14. juli

Danas razgledam muzejske eksponate. Danas razgledam i knjige po knjižarama.

Mnogi su muzeji, kao i mnoge knjige, čin čovjekova prkosa Zemlji. Prkosa koji zapovijeda da vrijeme stane.

Pa ipak, sve što je na Zemlji – prolazno je! Nestalnost je tek jedna od milijardu Zemljinih koprena.

A mnogi muzeji i mnoge knjige hoće umaći prolaznom, kao da se može i ima kuda umaći! Jedan perzijski pjesnik kaže:

Vrijeme je nevidljiva grba na leđima svakog stvorenja.

Samo nehajni misle da se to breme može ostaviti.

S vremenom bi se mogli mimoići kad bi ono pohodilo čovjeka samo s jedne strane. Ali, vrijeme nadolazi i pritiče sa svih strana. Slijeva i zdesna, straga i sprijeda, odozdo i odozgo.

Vremenu bi se moglo umaći kad bi ono bilo samo vanjsko.

Ali, ono je i nutarnje.

A srce je njegov pouzdan sat.

Indianapolis, 26. juli

Danas nam u muzeju pokazuju istruhlu prostirku. Kao, čovjek je davno znao tkati! Pokazuju nam jedan gotovo ugljenisani čamac. Kao, čovjek je davno znao ploviti!

Pokazuju nam i nekakve pećinske crteže nejasnih letjelica. Kao, čovjek je davno znao da može letjeti!

I pritom prepuštaju nehaju veličanstveni genij Zemlje koja teče svojim rijekama, pliva svojim ribama, leti svojim pticama, putuje milijardama krila...

Zemlja putuje i stihovima pjesništva, i mišljenjima svojih filozofa, i umjetnošću svojih umjetnika.

Atlanta, 29. juli

U Atlanti ima i crkava i džamija i sinagoga. Gledam ljude kako po svom zakonu kazuju šaptanja svoja. Vidio sam jednu mladu ženu kako plače. Kažu da je pogled bistriji i lice ozarenije nakon plakanja za Bogom.

Knjiga kaže da Zemlja svoje pripovijesti kazuje. Kaplja kiše kao riječ, mrav kao riječ, i kao cijela knjiga. I tako, sve. Kretanje oblaka kao listanje knjige, kretanje zvijezda kao listanje pokretnih listova vječnosti.

Ali, nije čovjeku dato da sve listove Sveobuhvatnog lista!

Dan je jedan list Zemljine knjige i priče, noć isto tako. Ruka Sveobuhvatnog ih lista.

U Sveobuhvatnog nisu odijeljeni kazivanje i stvaranje.

Washington, 3. august

Kad je Bog Veličanstveni htio stvoriti čovjeka poslao je na Zemlju meleka Džibrila (anđela Gabrijela) da donese nešto zemnog praha od kojeg će čovjek biti jednim dijelom stvoren. Zemlja je, međutim, spriječila Džibrila da zgrabi taj prah, bojeći se da će to novo biće krv prolijevati i nered činiti. Kad se Džibril vratio neobavljena posla, Bog Veličanstveni poslao je zaredom meleke Mikaila i Israfila da zagrabe nešto zemlje sa Zemlje. Međutim, Zemlja je i njih odbila i požalila se da strahuje od tog novog bića koje će biti stvoreno, od čovjeka. Naposljetku je Bog Svemogući poslao anđela smrti, Azraila, meleka koji u času smrtnome uzima dušu.

On je uzeo sa Zemlje nekoliko mjerica zemnoga praha i kala i Zemlji kazao: ʼNe suprotstavljaj se! Božije naređenje preče je od tvoga strahovanja! A što god ja, anđeo smrti, uzmem od tebe, o Zemljo, pa ja ću ti to i vratiti u času čovjekove smrti! Koja to smrt ne vraća Zemlji ono što je njezino?!ʼ

(Preporod.info)