Enes Karić: English garten

U serijalu eseja akademika Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu (FIN), predstavljamlo vam esej „English garten“ iz knjige „Minhenska godina. Ova je knjiga zbornik eseja (zapisa i uspomena) o boravku akademika Enesa Karića na Ludwig-Maximilian univerzitetu u Minhenu, gdje je bio gostujući profesor islamskih i jevrejskih studija u akademskoj 2008/2009 godini.

Priredila: Rabija Arifović

1.

Devetog oktobra 2008. godine doputovao sam iz Sarajeva u München, redovnim letom Lufthanse. Teku rani popodnevni sati dok iz međunarodne zone aerodroma idem prema izlazu, drago mi je što na dva ili tri mjesta prepoznajem riječ Ausgang koju sam među prvim njemačkim riječima davno naučio u Sarajevu, na mojim studentskim kursevima njemačkog jezika.

Dolazim u München obodren nadama i očekivanjima: Na Ludwig Maximilian univerzitetu ostaću dva semestra, sve do iza 15. jula 2009. godine, ako Bog da. Predavaću islamske nauke na Fakultetu za kultur(al)ne nauke (die Fakultät für Kulturwissenschaften) i na Orijentalnom institutu (der Institut für den Nahen und Mittleren Osten) u okviru programa Allianz Gastprofessuren für Islamische und Jüdische Studien (Allianz gostujući profesor za islamske i jevrejske studije).

U ime Ludwig Maximilian univerziteta i Orijentalnog instituta na aerodromu u Münchenu me pozdravio profesor Christoph K. Neumann, osmanista i turkolog, prevodilac Orhana Pamuka na njemački jezik. Profesor Neumann, jedan fini gospodin sa velikom crvenom bradom, čini mi se oknivenom najkvalitetnijim levantskim sortama kane, raščešljanom na dvije strane (kao što su brade nekadašnjih njemačkih kajzera), držao je tespih u desnoj ruci, prebirao je bobak po bobak dok smo se pozdravljali. Sa profesorom Neumannom je bio jedan mnogo stariji gospodin, zove se Werner Joseph Pich, dočekao me ispred Društva prijatelja islamske umjetnosti i kulture (Gesellschaft der Freunde Islamischer Kunst und Kultur e. V.). Od aerodroma do centra Münchena sa Neumannom razgovaram o prevođenju Orhana Pamuka u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji, “na naše jezike“, kažem mu. Pa mu onda objašnjavam “koje su razlike među našim jezicima“, kažem da su prevedena mnoga Pamukova djela, nabrajam Snijeg i Zovem se Crvena, pa onda Istanbul i Dževdet-beg i njegovi sinovi. Najvažnije je da je prijevod dobar, onda se lahko čita svugdje, u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu... Profesor Neumann napominje da je na njemački preveo mnoga, doista mnoga Pamukova djela, ali  Snijeg posebno spominje. A der Schnee je u Njemačkoj doživio veliki uspjeh, kaže Neumann.

Kola koja vozi gospodin Werner Joseph Pich odmiču prostranim poljima koja se prostiru od Minhenskog aerodroma prema samom Münchenu. Potom razgovaramo o ekonomskoj krizi i propadanju banaka u Americi. “Da li se kriza osjeća kod vas u Njemačkoj?“ – pitam, a gospodin Werner Joseph Pich mi kaže da pretpostavlja “da većina Nijemaca još uvijek nije svjesna o čemu se tu radi.“

Za pola sata, ili malo više, stigli smo u Giselastraße br. 28., gdje je moj stan, nedaleko od glavne zgrade Ludwig Maximilian univerziteta. Werner Joseph Pich pomaže mi da unesem  kofere, otključava velika i teška vrata haustora, pa onda ona od stana, pokazuje mi velike sobe (takve u Sarajevu imaju samo takozvani austrijski stanovi), predaje mi ključeve, a onda mi sa zadovoljstvom otvara limena vratanca poštanskog sandučeta i pokazuje natpis s mojim prezimenom. Onda na isti način ispisuje moje prezime jeftinom hemijskom olovkom na papiriću, i utiskuje ga ispod tipke zvona, na ulazu u zgradu. “Vidiš, tamo je apoteka, eno, ona zgrada!“ - kaže mi Werner, i dodaje: “A u onoj ulici tamo je izvanredan libanski restoran!“

Ispraćam Wernera Josepha Picha do njegova auta, zahvaljujem mu što me dočekao na aerodromu, kažem da mi se stan dopada. “Najvažnije je da je Giselastraße mirna“, veli mi Werner. “Vidiš, u ovom krilu zgrade je dječije obdanište, ali mirno je, niko vas neće uznemiravati!“ – kaže gospodin Werner i dodaje da se nada da sam dobio mape ovog dijela grada, sve mi je poslao u Sarajevo ima više od mjesec dana. “Imam mape, naravno! Pogledaću ih, svakako“ - kažem Werneru.

On zatvori svoje auto, pa mi predloži da krenemo kratko na desnu stranu, i nakon petnaestak koraka iziđosmo u Königinstraße. “Odavde pravo nadesno je Orijentalni institut, nije daleko, petnaest minuta ugodne šetnje. A Orijentalni institut je samo stotinjak metara od glavnog ulaza na Ludwig Maximilian univerzitet. Ali, do Univerziteta se može doći i ako od svog stana kreneš u Leopoldstraße, pa onda skreneš nalijevo, pa pravo kreneš i uskoro iziđeš pred glavni ulaz LM Univerziteta.“ Vratili smo se pred moj stan, Werner mi reče da on voli čaj, i da će me on i njegova gospođa pozvati za par dana, “stan nam je blizu, u Ohmstraße, odmah ovamo“. Pa pokaza rukom na koju je stranu njegova Ohmstraße.

 2.

Park English Garten (der Englische Garten ili Englisher Garten) u Münchenu vidio sam nakratko prvi put u četvrtak, 9. oktobra 2008. godine, u poslijepodnevnim satima.

To je u Münchenu prvo što sam dobro vidio, i u miru razgledao za mojih prvih minhenskih dana. A, zapravo, vidio sam posve mali dio tog velikog, prostranog i na nekoliko mjesta visokog vrta, onoliko koliko se moglo vidjeti, i više puta pogledati, iz Königinstraße, Kraljičine ulice koja nadesno od moga stana (u Giselastraße broj 28.) ide paralelno sa English Garten. Samo što pređeš dvosmjernu Königinstraße, lijepe zgrade i vile, na desetine njih, ostanu ti iza leđa, a tebe eto u dubokim tišinama English Gartena.

Šta sam vidio u English Gartenu za oktobarskih dana 2008. godine?

Prvo, to je veliki park, cijelog ga ne možeš niodakle sa zemlje vidjeti. U nekim prospektima Münchena kažu da je to itekako veliki park, među najvećim gradskim parkovima svijeta, nešto više od četiri kvadratna kilometra velike zelene površine (der Englische Garten ist eine 4,17 km² große Grünanlage). Tu je sve pažljivo i posve neprimjetno njegovano, bilo radi toga da se sačuva iskonska priroda, ili da posmatrači i šetači zaimaju dojam ugođaja divne prirode, pradavne sredine, netaknute svježine, šumske okoline i prirodne bašče.

Posvuda je drveće, visokih i snažnih krošanja, čini mi se. A ima i velikih meraja, ravnih, i poneka uzbrdica, goletna, sa nešto šiblja. Unaokolo, svukud srednjoevropsko drveće: jasike i breze, pa hrastovi (čini mi se i oni), pa onda nekakve vrste bukava, sve u prvinama jeseni, sve u otvaranju žutozlatnim bojama sa sredine sunčeva spektra. Znam, vidio sam i vjerno zapisao: Iako dobro ne raspoznajem koja vrsta drveća brojem i krošnjama vrhuni u English Gartenu, ipak jasno vidim da je tlo ispod svakog drveta diskretno uređeno i obrađeno, nema suhih grana, ima  nešto opalog lišća, onoliko koliko sleti sa krošanja u prvih deset ili petnaest dana oktobra.

Idućih oktobarskih dana vidio sam da se jesen u drugim dijelovima Münchena ne vidi tako jasno kao u English Gartenu.

Bilo je još lijepih dana oktobra, sa ačik nebom iznad mnogih crkvenih tornjeva, i bilo je toplo i lijepo šetati sve do Marienplatza, za mene najljepšeg dijela Münchena izuzmem li English Garten, Bavarsku državnu biblioteku i Ludwig Maximilian univerzitet.

Za toplih dana oktobra studenti i studentice sa Ludwig Maximilian univerziteta oblačili su se kao da su dani avgusta ili prve polovine septembra, sjedili su u velikom broju u kafeima i picerijama, i na trotoarima ispred njih, naročito u Amalienstraße (s mnogo lijepih knjižara i ponekom antikvarnicom), i pili čajeve, kahvu ili njezine moderne evropske preinake: latte macchiato, cappuccino, espresso...

Ni na drugim ulicama Münchena, koje su daleko od English Gartena, nisu se primjećivali ni jesen ni njezin dolazak. Ali, ako se približiš English Gartenu vidiš da tu jesen najslobodnije dolazi, najviše se vidi, osjećaš kako park English Garten i sam postaje izvor jeseni, mjesto jeseni, jesen u cjelini, sama jesen i njezina sloboda koja prestaje tek na ulicama Schwabinga, jednog velikog kvarta Münchena, i na onim ulicama koje vode na drugu stranu od Schwabinga, prema samom središtu Münchena, tamo daleko, prema Marienplatzu, uzme li se da je Marienplatz i danas središte toga velikog grada.

 3.

English Garten posmatrao sam cijelu akademsku 2008-2009. godinu, uglavnom tokom svih mjeseci. Vidio sam i gledao kako su se u njemu šume rastale sa lišćem od oktobra do decembra 2008., i kako su opet olistale, u martu i aprilu 2009. godine. Rijeka Izar (Isar) kao da prolazi kroz samu sredinu parka, uglavnom nadošla, uvijek teče brza, tačnije je kazati: ubrzana skliskim i čistim koritom. Kad god sam bio na jednom od mnogih mostića Izara, čuo sam huk vode dolje i klepet krila nevelikih kosova i drugih ptica gore, u onim krošnjama visokog drveća. Vidio sam u julu kako se nekoliko mladića kupa u Izaru, obučeni kao surferi. Bože, nimalo se ne boje duboke i brze vode!

Priznajem, nisam odmah znao da li su te ptice koje sam vidio doista kosovi, ili su neka druga vrsta, sve dok jednog kosa nisam dobro zgledao na drvetu ispred prozora moga stana.

 Iz dnevnog boravka vidio sam da je kos ptica crnoga i posve vranoga perja, žutoga kljuna, sa žutim krugom oko očiju, svakog oka ponaosob. Provjerio sam na ornitološkim web-siteovima, sve su fotografije nalikovale primjercima kosa viđenoga na drvetu iz Giselastraße. Podaci sa interneta podučili su me: kos mužjak je posve crn, a kos(ovica) ženka je svjetlija, perje joj naginje smeđoj boji. (Tako sam i vidio!). Kos je ptica pjevačica (dodajem: u decembru, januaru i februaru, u Münchenu, čuo sam kosove sa onog drveta naspram moga dnevnog boravka, slušao sam kako pjesme, ili svoje ranojutarnje molitve, započnu u mrkli mrak, u pet ili u pola šest, čak i u danima kad je bilo hladno!). I još sam pročitao pa saznao: kos nije ptica selica, već ptica skitalica. (I u to sam se osvjedočio, skitaju se po cijelom English Gartenu).

U English Gartenu najčešće se čuje poj kosova, vjerovatno njihova dozivanja, prepirke, udvaranja, opiranja, upozorenja... A kad jutrom, u pola devet ili u devet, krenete na posao, ispod drveća je ptičje đubre kao mastan i zagasit, sivkast kreč. Dobro je tada pripaziti na svoje korake. Ali i tada kad jake minhenske kiše utabaju truhlo lišće po ulicama oko English Gartena.

 4.

Poglēdao sam često na English Garten tokom deset mjeseci, ponekada danima zaredom, kad god sam Kraljičinom ulicom išao na posao, prema Ludwig Maximilian univerzitetu (LMU),   svraćao sam prvo u svoju radnu sobu u Veterinärstraße gdje se na broju jedan nalazi Institut für den Nahen und Mittleren Osten (Institut za Bliski i Srednji istok ili kratko: Orijentalni institut), pa potom prema središnjoj i najvećoj zgradi LMU-a.

Bože, ja koliko je šetača i šetačica u English Gartenu!

Uvijek, u svim pravcima, u svako doba dana, nedjeljom i bez nedjelje, subotom i bez subote, po kiši i kad je vedro. Jedni ulaze u park, drugi izlaze, jedni trče sa walkmanima na ušima, drugi su na biciklima i sa flašicama vode. Ima i policija, nekakva vrsta policajaca, jednom sam vidio da jašu na uhranjenim i velikim, zapravo ogromnim konjima. Konji idu stazama posutim sitnim pijeskom, a policajac i policajka sa njih, nekako sa visoka, sve osmatraju.

Lahko je usred svake obilne i izdašne prirode vidjeti da je na Zemlji sve prolazno, sredovječnoj osobi pogotovo. I u English Gartenu je sve prolazno. Ali u Münchenu se mijene najsporije osjećaju u English Gartenu.

Kad tamo uđete obgrli vas tišina, one ptice gore u krošnjama uskoro kao da i ne čujete, ni šumove rijeke Izar, sa strane. I vama se nekako učini, ne znam kako, da ste ušetali u doba Pruske i Bismarcka, kad se još industrija nije bila osovila na svoje mnogobrojne noge, kad još nije bila svugdje doprla, ili, pak, pomislite da ste barem na početku XX stoljeća, tamo u onom dobu kad je Austro-Ugarska povezivala srednju Evropu i bila nedaleko od Bavarske.

Takav mi se činio park English Garten kad je u njemu bilo na stotine ljudi.

5.

Ali, vidio sam English Garten nekoliko puta kad je u njemu bilo hiljade i hiljade ljudi.

Bio je 3. maj 2009., lijep dan, gotovo vreo, a i kad su naišli oblaci nije zastudilo, samo su naišli ugodni hladovi.

Izišao sam iz Giselastraße i ušao u dubinu English Gartena, prešao jedan mostić, na lijevoj strani vidio sam kako mnoštvo ljudi prilazi i kupuje svašta sa roštilja. Nisam svratio tamo, već sam krenuo pravo i izbio na jednu od najvećih meraja parka. Hiljade ljudi, posvuda: žene, djevojke, djeca, muškarci, puno staraca i penzionera, sve bruji, neki se igraju nekakvih igara loptama, drugi leže na travi, neki se opet sunčaju. A onda odjednom vidim: nekoliko njih, na različitim mjestima, ali usred ljudskog mnoštva, leže ili sjede a bili su posve goli, skroz nagi! O, Bože!

Brzo sam prešao tu veliku meraju, udaljio sam se jednom mehkom stazom, i za manje od petnaest minuta izbio kod Američkog konzulata, bilo je nekoliko policajaca uz ogradu od betona i čelika.

I onda, tog 3. maja, nakon ugodne šetnje daleko od English Gartena, negdje na sredini Giselastraße, blizu onog libanskog restorana, na mene se ustremi nekakav crni pas, strašan! Vlasnici ga odbiše, čini mi se u zadnjem trenu, gospođa vlasnica mi reče Entschuldigung! Kad sam ušao u stan u ogledalu sam vidio sebe blijedog kao krpa!                 

6.

Tog 3. maja prisjetio sam se svojih predavanja iz Hoorsale M014 na Ludwig Maximilian univezitetu, sredinom januara 2009. godine došla je na red tema o “kulturama odijevanja u islamu“ te o pogledima na odjeću u izvorima islama. Sjećam se, govorio sam, zapravo više napominjao, da ima veliki broj klasičnih muslimanskih autoriteta koji smatraju da se pojam nagosti (‘awrah) može detektirati samo kod čovjeka.

Životinje nisu nage, ne mogu biti gole jer odjeća im raste iz njih samih, duhovni svjetovi su ionako nevidljivi (pa kako će biti goli i nagi?!), a za Boga, zato što je, po islamu, On svuda ali i iznad svakog mjesta, strašno je i pomisliti da se može opisivati ljudskim ograničenjima nagosti i golovanja, i tome slično.

Istina, istina, dodao sam u svojim napomenama na predavanju, ima islamskih mistika i zanesenjaka koji kažu da je cijeli univerzum “Božansko ruho“, “Njegova odjeća“, “Božanska odora“, ali to je ionako metafora, moćna i snažna, ali, ipak, metafora. Također im napominjem i to: Svakoj teoriji kad ne zna kuda će dalje, metafora je dobar izlaz.

I još mi je palo na um, u snatrenju, pa kažem, ovako samo za sebe: Kad je Bog stvarao čovjeka, Adema, prvo mu je stvorio pamet i udahnuo dušu, pa je Ademova duša, kroz neko džennetsko šipilo, vidjela životinje, razne vrste. Čudila se Ademova duša tim svim animalnim prilikama i oblicima, sve raznoliko, u životinja jedan rog, pa dva roga, pa mnoštvo rogova, pa onda dvije noge, četiri noge, pa stonoge, itd.

Ali, Ademovoj duši najzačudniji bijaše rep, i to kako mnoge životinje repom pokrivaju stidna mjesta svoja!

To zastidi dušu Ademovu, pa ona usrdno zamoli Boga da na njemu, na čovjeku, na tijelu mu, ne bude repa, nikakva! Ostalo Bog nekʼ na čovjeku stvori šta hoće i gdje hoće! Ali, ne i repa! Nipošto!

 - Ademe, ako nećeš repa, hoćeš onda odjeću! – reče Bog strogo.

I tako i bi, i nasta stid čovjekov od onog trena kad je Bog stvorio čovjekovo tijelo. I kad god se čovjek stidi, to mu je preostalo od onih pratragova stvaranja.

 7.

Nije dobro iz tišine koju često pronađete u English Gartenu otići odmah do velikih industrijskih zgrada u Münchenu, recimo BMW-ovih ili SIEMENS-ovih, MAN-ovih ili LINDE-ovih zdanja, podignutih u modernoj i postmodernoj arhitekturi.

Ne treba iz pradavne prirode English Gartena odmah ići ni do Olimpijskog stadiona,  Olimpijskog parka, ili pak Allianz Arene. Te posjete treba razgoditi ili razdvojiti, sa po nekoliko dana. Možda je dobro iz English Gartena otići u Bavarsku državnu biblioteku (die Bayerische Staatsbibliothek), u njezine velike holove, kao da su veći negoli oni na Ludwig Maximilian univerzitetu.

Ima nešto od veličine English Gartena koju na drugi način nađete u ovoj velikoj biblioteci. Tu sam krajem oktobra 2008. godine ušao usred jedne manifestacije, Bavarska državna biblioteka je obilježavala 450-tu godišnjicu postojanja. Kupio sam nekoliko lijepih razglednica, na nekim prelijepa kaligrafija kratkih sura Kurʼāni Kerima. Sjetio sam se naše Gazi Husrevbegove biblioteke, starija je nekoliko godina od die Bayerische Staatsbibliothek.

Za mojih šetnji u English Gartenu sjetio sam se, evo, i ovoga: U knjizi Eseji i kritike Midhata Begića čitao sam davno kako je on bio u Münchenu 1938. godine, te da je bio “u velikoj hali Minhenske stanice“ gdje je osjetio stravu i jezu. Još kaže da je u Münchenu kupio naočare, proveo “četiri dana s posljednjim dinarima“ i kupio kartu vozom za Pariz.  

Ne znam da li je Midhat Begić šetao English Gartenom.

U njezinim tišinama lahko se zaborave visoke moderne zgrade, pa i one koje nam se učine lijepe, pravljene u nekoj vrsti “postmoderne arhitekture“.

Ali, u English Gartenu nisam zaboravljao lijepe holove Ludwig Maximilian univerziteta i Bavarske državne biblioteke, kao što se ni u tim holovima ne zaboravlja da niste daleko od  English Gartena.  

(Preporod.info)