Hans Küng (1928-2021) - Kraj jednog univerzuma

PIše: Rusmir Šadić

Nema sumnje da je vijest o smrti istaknutog njemačkog teologa Hansa Künga snažno potresla sve one koji su poznavali mišljenje i djelovanje tako jedinstvene intelektualne pojave unutar katoličke teološke scene dvadesetog stoljeća i koji su s njim dijelili nade u mogućnost dijaloga, pluralizma, mira i svjetskog ethosa.

Djela Hansa Künga, prvobitno predavača katoličke teologije u Tübingenu, a potom pročelnika Instituta za ekumensku teologiju, pokazuju da je bio, ne samo izniman intelektualac unutar čijeg mišljenja su se prožimali teolog i filozof, nego je snagom vlastita duha ozbiljivao i ono što mnogim intelektualcima nedostaje, a to je praktična dimenzija kritičkog mišljenja.

Zalagao se za mir i dijalog na svim razinama. Vjerovao je da religije imaju ozbiljan kapacitet u stvaranju bolje budućnosti i sretnijeg društva.

- Nema mira među nacijama bez mira među religijama. Ukratko: nema svjetskog mira bez vjerskog mira - poznate su riječi tubingenškog profesora. Borio se protiv svakog oblika profanizacije svetog i njegove instrumentalizacije zarad političkih benefita.

Smatrao je da ekskluzivizam, apsolutizam i fanatizam nemaju ništa zajedničko sa istinskom religijom, te će na svom putu ka pitanju o istini ustanoviti kako između "strategije utvrde" i "strategije banaliziranja", prednost uvijek treba dati "strategiji zagrljaja", ali da konačno rješenje ipak treba tražiti u načelima ekumenizma.

Da je to bolan put Küng je znao već onda kada je pokazao da taj princip prije svega poziva na samokritiku unutar svake religije i ozbiljno propitivanje onih elemenata koji u njoj ne odgovaraju njenoj čistoti. Temelj ekumenske strategije vidio je u ljudskom dostojanstvu i potrebi da se u  čovjeku spasi ono ljudsko. Svjetski ethos je bio pronađen.

U njegovim tekstovima ćemo pronaći novu perspektivu ideja koje drugdje čitamo kao poziv ka novom humanizmu i zajednici komunikacije (Karl Jaspers), ka zajednici komunikacitvog djelovanja (Jürgen Habermas), ka afirmaciji pluralističke hipoteze (John Hick) i religijskog pluralizma, ka konceptu obiteljske sličnosti (Wittgenstein) i drugim varijantama istog.

Za Hansa Künga dvije stvari nikada nisu imale alternativu: sloboda i dijalog. Bez slobode uopće nismo, a tek sa drugim i posredstvom drugog uistinu jesmo. Također, mudrost njegovih riječi mogla bi pomoći u traženju izlaza iz dezorijentacijskog stanja u koje smo dospjeli kroz krizu politike i morala u "postnormalnim društvima":

 "Trebaju nam političari, diplomati, poslovni ljudi, službenici i znanstvenici, ne samo sa sve više kvantitativno-statističkog pozadinskog znanja, nego s povijesnim, etičkim, vjerskim, dubinskim znanjem. Posredovanje znanja bez vrijednosnih mjerila vodi u bespuće."

Svijetu nije potrebna jedinstvena religija ili jedinstvena ideologija - isticat će Küng, nego jedinstven svjetski ethos koji će sabirati tek nekoliko obavezujućih normi i vrijednosti od kojih nikada kao ljudi ne smijemo odustajati.

Sačuvati čovjeka od čovjeka, čovjeka za čovjeka i čovjeka kao čovjeka, mogla bi biti jednostavna parafraza Küngovih nastojanja da humanun ostane u čistini, a da čovječanstvo preživi.

Nema sumnje da smrt Hansa Künga predstavlja kraj jednog nesvakidašnjeg univerzuma i veliki gubitak za čovječanstvo u neprestanoj dijalektici njegova povijesnog bivanja.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o