Sjećanje na hadži hafiza Smaila

Sjećanje na hadži hafiza Smaila

Piše: Mustafa Bećirović

Jedan od najljepših događaja koji se ugravirao u sjećanje iz djetinjstva jeste otvorenje džamije u Kopačima.

Mjesecima su se stanovnici sela, od Saraj'va do Rudog, pripremali za taj dan. Radilo se na livadama i njivama, smirivala se ljetina. Dugi su bili dani čekanja, teški kao što je teško svako čekanje.

Pripremale su se pjesme koje će se pjevati na teferiću poslije otvorenja, sanjala su srca i maštala o susretima djevojaka, o svom budućem, nepoznatom deliji. Majke i očevi su se spuštali u grad da kupe štofove za katove, cipele ili sandale.

Ja sam samo zamišljao tene, i u opancima, koje sam rakljo privuzom, preskakao brdašcad. Sve je izgledalo nestvarno dok se ne bi ugledali vikleri na punđama djevojaka i čuli uzdasi.

Danas, u ljudsko srce ne bi mogla stati tolika količina radosti. Poželila bi se rodbina i po heftu ili deset dana bi se sve sjatilo u jednu kuću, koja u kvadraturi nije bila veća od današnjeg dnevnog boravka. Niko nije bio gladan ni žedan, niko nije bio namrgođen ni ne naspavan.

Sjećam se da sam kao dječak uvijek imao mjesto na krilu majke ili tetke. I sada mogu čuti i vidjeti klaparanje mnoštva kašika za sinijom na kojoj se iznosila ogromna bakrena tepsija pite ili velika ćasa grahovače. Bila je to maratonska utrka za zalogaj. Svi su voljeli hranu i ustajali iza sinije siti. Još uvijek se živo sjećam da su svi sa tri prsta, kao kljunom, brali mrve ispred sebe i stavljali ih usta. Bili smo naučeni da je sinija sveto mjesto okupljanja i da ostavljena mrva hljeba plače, te da se to čuje do nebesa.

Dođe taj dan kojeg je već sabahom sunce okupalo. Trčao sam za grupom u novim plavim tenama na stanicu u Banj Stjenu ili u Sudiće, ne mogu se sjetiti. Valjalo je desetak dugih kilometara maštati o ćiri koji je krenuo iz Sarajeva. Samo sam se bojao hoćemo li stići na vrijeme. Kad bi ćiro petkom krenuo iz Sarajeva za Višegrad samo je bilo mjesta na krovu.

Čim bi krenuo, prva pjesma kojom bi delije zagrijavale svoju krv dok ne provri bila je: "Koran pije, Prača plaća, Ustiprača kusur vraća". Dakle, na Koranu poslije Pala počinje se piti, konobar u Prači počinje naplaćivati, a na Ustiprači kusur vraćati.

Dok sjedim na babinom krilu u kupeu i brojim tunele i stjenovite proplanke, jedan stariji, ogroman dedo s crvenim fesom na glavi i velikom drvenom tojagom u ruci ronda, galami na muslimane, raskalašenost, posebno na opijene delije.

U tom trenutku jedan delija opsova neuzubillah Boga. U istom trenutku dedo se uspe i svom snagom tojagom udari po glavi onog besramnika.

Sjevnuše noževi.

Rahmetli babo, znam da je bio lijepo obrijan i u novoj francuskoj kapi, utrča među grupu da zaštiti dedu. Kasnije, dugo godina gledao sam ožiljak na njegovoj ruci, malo veća posjekotina. Nekad sam ga, koju godinu poslije putovanja sa ćirom na otvorenje džamije u Kopačima kod Goražda, pitao ko je onaj dedo.

On mi je rekao da je taj dedo "dobri" i da mu je ime Hadži Hafiz Smail iz Sarajeva. Sve do Kopača dedo je neprestano ponavljao: "Sram vas bilo muslimani, sjedite skrštenih ruku, nije samo moj Bog."

A meni bilo drago, sve sam se uzdiz'o i kočoperio na babinom krilu što on nije sjedio skrštenih ruku.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o 

Povezane vijesti