Spoznaja duhovne kroz fizičku geografiju

Piše: Samed Omerdić

Domovina, zavičaj, vatan, toprak, itd., su termini koji u zavisnosti od konteksta upotrebe mogu imati opće ili određeno značenje. U redovima koje slijede, termin domovina koristit ćemo u kontekstu određenog geografskog područja u okviru kojeg pojedinac ili jedan narod osjeća svoju povijesnu, kulturnu, nacionalnu i vjersku identifikaciju.

Sve stvoreno zauzima određeni prostor, prirodno mjesto koje mu je dato prema njegovom stvaranju, u vjerskoj terminologiji poznato kroz termin hajjiz. Ono što je prema svome stvaranju zauzelo svoje prirodno mjesto jedino se silom/prisilom može natjerati da napusti svoje prirodno mjesto. Govorimo o cvijeću, voću i povrću koje vole određeno mjesto, zrak, vodu itd. Ovaj prostor u većini slučajeva određuje biljku i njene osobine.

Čovjek, kao i sve drugo, nalazi se u prostoru u kojem nužno formira a zatim generira svoje mišljenje i na koncu prostor definira njegov cjelokupni pogled na život. S obzirom na to da je ljudsko razmišljanje uokvireno kroz njegove vremenske i prostorne kategorije, ljude kao "razumna stvorenja" potrebno je odvojiti od svih drugih stvorenja i dublje promisliti o prostoru čovjeka kao mjestu u kojem se razvija, stvara nove vrijednosti u okviru kojih određen fizički geografski prostor (mjesto) postaje njegova duhovna geografija tj. domovina.

U tom pogledu, fizička geografija nema nikakvu vrijednost ako se na njoj ne grade i ne razvijaju visoke ljudske vrijednosti i istinska promišljanja koja će od tog prostora formirati njegovu duhovnu geografiju, domovinu koja će štiti ne samo fizički geografski prostor već i same ljude na njoj.

S obzirom na to da ključnu ulogu u izgradnji duhovne geografije predstavlja religija, općenito govoreći, odnos religije i prostora je paradoksalan: s jedne strane, religija prihvata odnos čovjeka i prostora kao stvarnost, s druge strane, odbacuje sužavanje ljudskog horizonta samo na fizički prostor.

Pjesnik Nesimi je to naglasio kroz poznati stih:
Oba svijeta ja obuhvatam, ali u svjetove ne mogu stati
Vanprostorni biser ja sam, u prostranstva ne mogu stati...

U Kur’anu se u određenim ajetima domovina upoređuje sa životom: A da smo Mi njima naredili: "Poubijajte se!" ili "Iselite iz zavičaja svoga", - malo ko od njih bi to učinio." (Kur’an, 4/66). Također su dobro poznate predaje Muhameda, a.s., koje nam govore o prostoru kao izuzetno važnoj kategoriji za čovjeka. Kada je Poslanik, a.s., prilikom Hidžre u Medinu napuštao Mekku, okrenuo se i rekao: "Meni nema ljepšeg i dražeg mjesta od tebe! Tako mi Allaha, da me moj narod nije protjerao, nikada te ne bih napustio niti bih nastanio drugo mjesto." (Tirmizi, Hakim).

U istaknutim predajama se jasno vidi važnost domovine, ali samo onda kada taj prostor iz fizičke geografije evoluira u duhovnu geografiju. Tek onda kada čovjek na svome prirodnom prostoru formira novi duhovni identitet prostora, domovina za njega postaje sasvim druga vrijednost. Ovakva domovina izgrađena na visokim ljudskim vrijednostima i vrlinama čini čovjeka čovjekom.

Bez teorijskog pretjerivanja, važno je naglasiti da je praktična izgradnja duhovnog geografskog prostora kao domovine višestoljetni proces, težak i mukotrpan posao. U tom smislu, izgrađena Bosna i Hercegovina jeste domovina zbog duhovnih vrijednosti koje nosi.

Bošnjaci su, pak, u novijoj ljudskoj povijesti jedan od nekoliko naroda koji je najkrvavije platio ljubav prema domovini. I zato su Bošnjaci silom prilika, ratova, zločina i genocida koji su tokom povijesti vršeni nad njima, postali jedan od najraseljenijih naroda savremenog doba.

Stalna briga i svakodnevna borba za očuvanje onoga što se do danas izgradilo, razmišljanje o budućnosti uz svakodnevne probleme formiraju istinu koja glasi: Domovina čovjeka umara!

Mnogo je jednostavnije zaboraviti jezik, "popustiti" u vjeri, promjeniti kulturu i svoje duhovne vrijednosti, napustiti vrline i asimilirati se!

Međutim, emocije i duhovne vrijednosti tjeraju čovjeka da se vrati svojoj domovini, svome zavičaju i uklesanom kamenu, jer čovjek bez prostorne emocije i izgrađene višestoljetne duhovne geografije samo može biti razuman čovjek bez emocije i ljubavi. Tijelo i mozak se odmori spavanjem, a duša?

Kao što se zaljubljeni jedino odmara uz prisustvo voljenoga, tako i misli na domovinu i gledanje u nju odmaraju našu svijest, srce i dušu jer smo životne vrijednosti pohranili u zemlju bosansku. I zato najmanji udar na zemlju bosansku i izgrađenu duhovnu geografiju nas pokreče a kretanje čovjeka umara!

Transformacija "iz prostora u domovinu"moguće je jedino označavanjem zemlje kroz duhovno i misaono pohranjivanje. Duhovnu geografiju definira cjelokupno naše naslijeđe s našim vjerovanjem i izgrađenim vrlinama pravde, iskrenosti, milosti, pravednosti, ljudske ljubavi, hrabrosti itd., vrline uokvirene kroz vjersku tradiciju za koju se čovjek bori i pada kao šehid.

Zato domovina poziva samo u dobro, a nikada u zlo!

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o