Intervju sa Šejmom Aydin i Mehmedom Parganom: Postajemo kulturna kolonija

Bavljenje izdavaštvom u našoj zemlji nije nimalo popularan posao. Zato će vam oni koji se time bave kazati da to i nije posao, to je ljubav prema knjizi, neodvojivi dio života. O izdavaštvu, problematici koja prati izdavače, podršci države te budućnosti knjige razgovaramo sa Šejmom Aydin, direktoricom Izdavačke kuće "Slovo bosansko" te Mehmedom Parganom, urednikom i izvršnim direktorom Izdavačke kuće "Bosanska medijska grupa".

Razgovarao: Alem Dedić

Preporod.info: Zbog čega ste se odlučili pokrenuti izdavačku kuću te u kakvom stanju se nalazi izdavaštvo danas?

Aydin: Izdavaštvo je naprosto sastavni dio moga života. Ne pamtim vrijeme u kojem naš dnevni boravak, dok sam odrastala, nije bio zastrt isprintima različitih knjiga i časopisa. Tako da su knjige i izdavaštvo općenito, doslovno, sastavni dio moga života. Završila sam medresu "Osman-ef. Redžović" u Visokom, a nakon toga četverogodišnji studij menadžmenta na IUS-u u Sarajevu. Na ovom Univerzitetu sam magistrirala 2016., a doktorirala 2019. godine. Šta sam mogla raditi nakon odbrane doktorata? Naravno da je upravo izdavaštvo nešto što mi je prvo palo na pamet. Da sam otvorila neki restoran, pekaru ili kozmetički salon, ne vjerujem da bi me iko pitao: "Zašto baš to?"

Naravno da razumijem Vaše pitanje i začuđenost, jer i Vi znate, a ja sam slušala o tome da su u vremenu Republike Bosne i Hercegovine postojali SIZ-ovi koji su finansirali ovu branšu. Imali smo velike izdavačke kuće "Svjetlost" i "Maslešu"... Danas su sve izdavačke kuće u privatnom vlasništvu. Mnoge su u poslijeratnom vremenu i nastale i nestale. Tržište je neumoljivo, a društvena briga minimalna. A upravo zbog neuređenog tržišta knjiga u našoj državi, koje je apsolutno nezaštićeno, preplavljeni smo jeftinim izdanjima iz susjedstva. Još uvijek nam prijeti opasnost da postanemo kulturna kolonija... E sad, postavlja se pitanje u kojoj mjeri pojedinac može biti brana opstojnosti bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture!? Ali ako se svi izmaknemo i kažemo da je izdavaštvo niskoakumulativna djelatnost, a jeste, nećemo se imati prava žaliti, niti ćemo imati ikakvu ispriku pred generacijama koje stasavaju.

Pargan: Danas je teško čak i ustvrditi da izdavaštvo u Bosni i Hercegovini postoji, u formi i smislu kako je to u razvijenim zemljama. Izdavačke kuće već tri decenije se susreću sa problemima koje same ne mogu prevazići niti nadrasti. Prvo, zemlja je de fakto podijeljena, ne samo politički već i kulturološki, tako da se čitalačka publika diferencirala i vezana je za tri etničko-vjerski-ideološki omeđena područja i izvan tih područja teško će i jedan autor uspjeti prijeći. Na području sa bošnjačkom većinom, dodatno se ispriječio faktor kantonizacije kulture i obrazovanja, pa i kompletne svijesti. Tako da će izdavač iz Tuzle ili Bihaća morati uložiti nevjerovatnu snagu da bi bio primijećen, a kamoli da bi uspio u Sarajevu ili u nekom drugom kantonu.

Sve se to dešava u vrijeme kada knjiga i inače teško nalazi svoga kupca. Pogotovo su na udaru mali izdavači, ukoliko su preživjeli do danas. Oni su suočeni sa teškoćama dolaska na police velikih kuća za prodaju i distribuciju, a ni u snu se ne mogu nositi sa onim kućama koje dolaze izvan naše zemlje. Bosna i Hercegovina proživljava svojevrsnu kulturološku kolonizaciju i sa istoka i sa zapada. U ovom trenutku mogu reći da smo potpuno poraženi, jer šleperi knjiga koji, recimo, dolaze preko Drine, pod određenim okolnostima, totalno su uništili šanse naših izdavača. Pri tome, imamo situaciju da su se štamparije u ovom periodu pretvorile u "formalne izdavače", tako da ćete nerijetko na tržištu naći knjige koje ni po kojem kriteriju ne bi smjele biti na tržištu. Pri tome, posebno mali izdavači, ostaju suočeni sa tržišnom bitkom koju ne mogu dobiti jer im je sada konkurent čak i štampar, na koga su računali kao olakšicu.

Preporod.info: Koliko je danas popularno baviti se tim poslom?

Aydin: Budući da sam nakon registracije "Slova bosanskog" angažirana kao docent na mome matičnom univerzitetu IUS, ostaje mi premalo vremena za istraživanja te vrste. Generalno, znam da se svi izdavači žale, jer žive sve ove probleme o kojima smo govorili. Ja sam uglavnom fokusirana na problem "Slova bosanskog". Glavni i odgovorni urednik u “Slovu bosanskom” je vrsni organizator Ahmed Šećunović. Mislim da u saradnji sa našim tehničkim urednikom Samirom Kamenjašem ovaj dvojac može napraviti čuda. Naravno da ni sebe ne isključujem iz posla, barem kada je u pitanju strateško planiranje. Planovi su veliki, želje ogromne, energije ne nedostaje... Iako niskoprofitna, ovo je itekako dinamična branša.

Pargan: U zadnjih dvadeset godina na tuzlanskoj regiji ugašene su skoro sve izdavačke kuće. Koliko znam, u ovom trenutku su aktivne tri ili četiri. Dakle, govorim o području koje nastanjuje oko pola miliona stanovnika. Primjerice, u Tuzli, koja ima skoro 200.000 ljudi, ostalo je pet prodavnica knjige, od kojih su neke pred gašenjem. U nekim vremenima vlastitog osjećaja za važnost i vrijednost kulture, izdavači, pozorišta, umjetnici općenito, mogli su da se oslone na vlast ili privredu. Nažalost, danas sa toga polja nema pomoći. Zašto je to tako?

Pa valjda jer ova generacija ljudi u vlasti i u biznisu nije odrastala uz knjigu, uz pozorišnu predstavu, izložbu. Oni su uvjereni da se umjetnost mora na tržištu nositi sa drugim djelatnostima i biti konkurentna. To je nemoguće, jer to nikada nije uspjelo nikome. Umjetnost je tu da ovaj svijet učini boljim. Ona može vlasnicima kapitala i onima na vlasti otvoriti neslućene mogućnosti, pomoći kultivisanju društvenih tokova, promociji zemlje, turizmu... Nažalost, vlast i poduzetnici nisu svjesni da kao drvo sa krošnjom i korijenom, crpe sokove zemlje na kojoj žive i da toj zemlji moraju vraćati ono što im ona daje. I drvo zemlji vrati lišće, da ona bude plodna, da u njegovoj sjeni rastu druge biljke, insekti, životinje... Ovdje, naši vjeruju da sve što imaju pripada samo njima.

Kultura i obrazovanje "spušteni" su na nivo kantona. Na tome nivou već deset godina nije bilo ni jednog javnog poziva za pomoć izdavačima. I izdavačke kuće i knjižare su već pogašene. Sa nivoa entiteta, izuzev ograničenih sredstava Fondacije za izdavaštvo, nema drugih načina da se podrži i spasi potreba određenog izdavača da opstane. Porezi su ujednačeni, tako da je knjiga svrstana u procesu oporezivanja među drugu robu i ona nema šanse na ovakav način da opstane na tržištu. Zašto je to tako? Bojim se da su procjene bošnjačkih političkih aktera, koji su se smjenjivali zadnjih decenija na vlasti, na raznim nivoima, veoma površne i da niko do sada nije bio svjestan da se gušenjem izdavaštva i kulture općenito, vrši institucionalna podrška kulturološkoj kolonizaciji, da ne kažem agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Knjigu koju mi ne možemo štampati za pet maraka, po toj cijeni možete naći na našim policama, uvezenu iz Srbije. Kako? Pa to treba provjeriti. Nameti našim izdavačima su doveli do toga da mi ubijamo svoju vlastitu supstancu i da će i ovo malo izdavača koje imamo biti ugušeni.

Preporod.info: S obzirom na sve veću popularnost e-knjiga hoće li "klasična" knjiga preživjeti?

Aydin: Uzevši u obzir vrstu literature koju izdajemo i u budućnosti planiramo izdavati mi u "Slovu bosanskom", porast popularnosti e-knjiga nas se i ne tiče previše. Sudeći po statističkim podacima, porast u prodaji e-knjiga u svijetu se većinom veže za žanrove poput krimića, beletristike i (auto)biografija poznatih ličnosti, dok su djela od historijske, akademske kao i djela sentimentalne vrijednosti te literatura za djecu još uvijek znatno popularnija u printanoj formi. Ta vrsta literature u e-formi zapravo nikada nije ni doživjela značajan porast. Naučni radovi, poput nedavno objavljene trilogije prof. dr. Esada Zgodića "Naučnici i upravljanje državom", su vrsta literature koju ljudi preferiraju imati i u opipljivoj formi. Ova trilogija je već prepoznata. Profesor Zgodić je dobitnik nagrade "25. novembar" za najbolje publicirano djelo u ovoj godini. To je jednostavno vrsta literature kojoj se čitalac vraća.

Sličan slučaj je i sa literaturom za djecu kao i slikovnicama. Tačno je da e-knjige nude mogućnost interakcije koji možda nije moguće postići putem printanog medija. Međutim, primjera radi, tehnologija još uvijek ne može zamijeniti sentimentalnu vrijednost trenutaka koje roditelji provedu čitajući sa svojom djecom iz knjige koja postaje opipljivi svjedok i spomen na te divne momente. Baš kao što ništa ne može zamijeniti sjećanja na djetinjstvo koja u meni evociraju police knjiga kojim je omeđen dnevni boravak u kojem sam odrasla. Beskraj šarolikih hrbata će me zauvijek podsjećati na sve različite faze moga života u kojima sam svaku od tih knjiga doživljavala na različit način. Ma u kojoj životnoj dobi, ispred tih polica ću se uvijek osjećati kao dijete na vratima svijeta beskrajnih mogućnosti i nepresušnog mora novih saznanja. I iako se nasuprot tih polica nalazio računar na kojem sam također imala pristup velikom broju knjiga u elektronskoj formi, također u djetinstvu, listanje šarenih web stranica sa bezbrojnim naslovima e-knjiga nikada u meni neće proizvesti sličan osjećaj. Mnogo puta sam se okoristila e-knjigama i slažem se da imaju mnoge prednosti u odnosu na printani medij, ali čvrsto vjerujem da printana knjiga još uvijek ima posebno mjesto u srcima velikog broja čitalaca.

Pargan: Klasična knjiga će živjeti vječno. Kakav će biti omjer njene potražnje u odnosu na nove forme, o tome se može govoriti na bazi procjena i pretpostavki. Taj omjer se iz dana u dan mijenja u korist novih oblika. Knjiga, na kojoj počiva sve znanje svijeta, sva duhovnost, kao potreba je utkana u transgeneracijsko tkivo čovjeka i tako se prenosi. Koji će oblik imati sutra, manje je važno. Novi oblici daju nove šanse i nove mogućnosti. S obzirom da i knjige i izdavači postoje zbog čitalaca, upravo će njegovo veličanstvo - čitalac, odrediti kakve će knjige imati oblik.

(Preporod.info)