Nova školska: Kapetane, moj kapetane!

Nova školska: Kapetane, moj kapetane!

Piše: Hasan Hasić

Ove godine, čini se, čestitke na početku nove školske godine izrečene su drhtavim glasom i ne tako lijepim rukopisom. Ali, evo, skoro cijela godina sedlo je korona virusa.

Svjedočimo raspravama o snalaženju, nesnalaženju, radu i neradu odgovornih u pogledu osiguranja nesmetanog početka školske godine.

Nekako je krenulo, nekako će se nastaviti. Nadamo se uvijek boljem.

Jedno je sigurno: djeca, naši učenici i studenti, sjeme ove domovine, ne smije pretrpiti štetu. Ne znam za veći motiv od toga. Niti ove godine, niti narednih, niti su smjela do sada biti predmet nemara. U tom didaktičkom trouglu ni učitelj/nastavnik/profesor ne smije biti prepušten sam sebi.

Roditelji, ako ste upisali svoje dijete u školu, i ako ste u mogućnosti da ga i dalje školujete, sretni ste osvrnete li se na brojku od oko 260 miliona djece u svijetu koji tu privilegiju nemaju. Škola je velika imenica, znanje, odgoj i obrazovanje su uvijek veće imenice.

Ne radi se samo o korona virusu, niti se radilo i radi samo o osiguranju svake vrste sredstava i pomoći i učenicima, učiteljima, školama i roditeljima, ne bi li školovanje teklo lakše.

I sve je to važno, i sve je to pri pameti i na papiru svake obazrive odgovorne osobe. Ali, kada se već izađe na teren škole, kada se jasnije ocrtaju konture didaktičkog trougla, kada roditelj dodatno razmišlja o svome školarcu, kada se ostvare prilike za učenje i podučavanje - šta tada?

"Društvo mrtvih pjesnika"

Ako riječi iz naslova ne poznajete iz poeme Walta Whitmana, a koje se odnose na Abrahama Lincolna, možda ih prepoznajete iz filma Društvo mrtvih pjesnika zajedno sa popularnom porukom profesora Keatinga: “Carpe diem -Iskoristi dan”.

Ako vam ništa od ovoga ne zvuči, Whitmanovu pjesmu možete preskočiti i pogledati ovo filmsko ostvarenje iz ’89. Dok su film i Robin Williams, uglavnom, pobrali pozitivne kritike, čuo se i glas onih koji su stali u odbranu humanističkih nauka i ukazali na potrebni akademski profesionalizam kao što je kritika Kevin J.H. Dettmara, koja se da pročitati na netu, izvorno i u prijevodu.

Iako su i autoru ovoga teksta poneku elementi isuviše "na prvu loptu", još se nisam odrekao velike mladalačke, poletne i da - pa šta - šarmantne aure ovoga filma.

Osvaja i ljuti vas. Podsjeća na svu ispoljenu i potisnutu snagu učenika, na one učitelje koje biste najradije prokleli te na one u koje biste se zakleli, one koji su bili dovoljno smjeli da vas ohrabre u vlastitim snovima, vjerujući u vas. I svakako, još jednom će vas navesti da razmišljate da kategorije "tradicije, časti, discipline i izvrsnosti" (znakovito istaknute u filmu) mogu biti usmjerene u pogrešnom pravcu. Ako vas razočara estetsko-umjetnički okvir filma, i dalje će vam ostati vrijedna poruka, ako ništa ona: Ne tražite od svoje djece i učenika da žive vaše ili neke kolektivno unificirane modele života.

Naposljetku, nadat se da ćemo razumjeti da je hejbet takvih priča oko nas. Čak i među onima kojima je življenje izvan vlastitih plemenitih želja i ciljeva donijelo visoke zidine iza kojih leže u svili i kadifi. Tu dolazimo do priče o uspjehu. Još jednom, šta je uspjeh?

Dodajmo tome i: Šta je škola, a šta obrazovanje? Film je obogaćen motivom poezije, koja je po svojoj naravi reprezent snage, rušenja barijera, oslobođenja, nadahnuća i promjene. Profesor Keating je takvom doživljava. U svojim učenicima vidi taj potencijal. Pretpostavljam, sve se to učini naivnim. Naivnost je donosila velike promjene. Ne kažem ja, kaže historija.

Tražiti u nastavnom kadru heroje u liku profesora Keatinga nije ni jednostavno, ni uvijek opravdano. Tražiti više od njih, i znanja i odgojnog primjera, te posvećenosti - da, jer nose najčasnije titule. S druge strane, ljudi su.

I nad njima je vlast, oni koji su odgovorni i obavezani da stvaraju uslove boljeg rada za njih, oni koji se brinu o njihovim obavezama i pravima, duboko svjesni da isti taj kadar svakog dana izlazi pred budućnost ove zemlje, i niko ne može niti jednim planom predvidjeti kako će ličiti jedan njegov dan u školi.

Istina je, u istoj toj školi prva osoba u koju učenik gleda je učitelj. Eto te časti. Eto te prednosti. Eto i tereta, izazova i odgovornosti.

Za dijete, za ovu zemlju

U obrazovnom sistemu ove zemlje pojedinci, ustanove i institucije uočili su veliki broj nedostataka. Nedavno smo dobili i PISA istraživanje koje je u dobroj mjeri opravdalo naša očekivanja – nije nas iznenadilo, ali potaknulo je zgražavanje nad rezultatima. I da PISA istraživanje uzmemo sa rezervom, iz različitih razloga, ipak, ne da se pogazati sve - ostaje nam ta istina da smo takve nedostatke već primjetili i što je još važnije: takva edukacija se prelijeva u sve sfere društva gdje krojimo puteve ove države.

Pri poređenju u tom domenu, nezahvalno je porediti se sa jakim evropskim zemljama, ali sa većim brojem balkanskih - da, razumijevajući situaciju zemalja u doskorašnjoj i trenutnoj tranziciji.

Mnoge oči bit će uprte i u nastavni kadar. Snose li krivicu? Snose. No, suziti ovaj krug samo na njih, bilo bi nepravedno i nimalo promoćurno. Otuda, ovaj problem treba posmatrati mnogo složenije, i bilo kakvo rješavanje ne temelji se samo na aktiviranju elementa koji bi pokrenuo sve ostale.

Stoga, oni koji svakodnevno staju pred djecu ove zemlje, u svojoj svakodnevnici prosvjetnog radnika, ma kakva ona bila, morat će raščistiti (a neko će im i pomoći da rasčiste) sa samim sobom mnoga pitanja: da li vole svoj posao, da li ga rade na pravi način, trude li se da unaprijede svoja znanja iz oblasti koju podučavaju i znanja iz oblasti didaktike i metodike u nastavi, jesu li spremni i na negativnu kritiku, čuju li svoje učenike, prate li njihov rad, jesu li samo puki prenosioci znanja ili su svojim učenicima i studentima i krilo povjerenja i bodrenja?!

Vjerujem da će takav pristup biti klica jedne vrste pozitivnog, stalno titrajućeg bunta, koji će motivisati i ukupni prosvjetni kolektiv naše zemlje da se izbori za svoja prava, da se suoči sa surovošću loše politike na različitim nivoima u ovoj zemlji - politike koja je obodrila zle duhove koji će cijeniti niske, lične i stranačke, interese pri čemu se ne cijene trud, znanje i uspjeh, već prilika za ugrabiti vlast i koju veću marku. I ne, ne bi to bio samo bunt prosvjete, već opća želja i zalaganje da se stvari poprave, da se znanju vrati kredibilitet koji mu, po prirodi stvari, pripada.

Zato će poduka koja će osluhnuti podučavanog - njegove talente, sposobnosti, probleme i želje, pomoći mu da kritički posmatra sve složenije procese u društvu, da razumije svijet kao polje iskustva, i da mu pristupi kao jedinka koja može mijenjati stvari na bolje, i koji svoj uspjeh neće podrediti samo golom ekonomskom rastu, već prije svega zakonima čovječnosti.

Od kuće do škole, od mene do vlasti

Odgovornost je na mnogima. Od države (svi odgovorni nivoi vlasti) do roditelja i nastavnika, i drugih posredno i neposredno vezanih za odgojno-obrazovna pitanja u ovoj zemlji, pa redali kako hoćete.

Osim vanjske motivacije pojedinci će se morati osloniti na unutrašnju motivaciju u želji za promjenom. I ta unutrašnja motivacija se mora obodriti.

Hajdemo, za kraj, ovako: iz djeteta kuća ne izlazi pri pređenom kućnom, niti škola pri pređenom školskom pragu.

Hrabro je misliti da su to za djecu dva međusobno neuključiva entiteta. A oni, nerijetko, bježe iz jednog u drugi. Nerijetko su u jednom više sretniji nego u drugom. A šta kada su nesretni u oba, a to su dva njima najpoznatija svijeta? Pitanje je gdje će tada potražiti utočište.

Niska odgovora je duga. Red odgovornih je dug, ali u svakom slučaju pokazatelj da su kvalitetno školstvo, odgoj i obrazovanje misija kolektiva i velika odgovornost te nepodređeni bilo kakvim niskim interesima pojedinca ili političke partije. U tom su kolektivu oni koji se pitaju više i koji mogu dati više. Zna se ko su.

Znat će se i po uspjehu i po padu.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o

Povezane vijesti