Između Evrope i samodestrukcije

Između Evrope i samodestrukcije

Piše: Dželaludin Hodžić

Na početku doktorskog studija, negdje u proljeće 2017. godine, pozvani smo na predavanje zastupnice Narodne skupštine Republike Francuske, gospođe Danielle Auroi. Domaćini predavanja bili su Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu i Ambasada Republike Francuske u Sarajevu.

Nakon pet minuta, požalio sam zbog dolaska.

Bio je to red najobičnijih dnevnopolitičkih fraza. Poručeno nam je kako se mi ovdje moramo dogovoriti o budućnosti zemlje, kako snosimo odgovornost, kako sve zavisi od nas. Uglavnom, potpuni fijasko.

Na moje pitanje zastupnici da prokomentira (od ranije poznate) inicijative da se Bosna i Hercegovina primi po hitnom i posebnom postupku u članstvo Evropske unije (EU), dobio sam neki smušeni birokratski odgovor.

Na ovo predavanje podsjetio me tekst Gudrun Steinacker, dugogodišnje njemačke diplomatkinje, objavljen na stranici Deutsche Welle prije nekoliko dana, pod naslovom "Balkanom vladaju kleptokrati - uz blagoslov EU-a".

U tekstu njemačka diplomatkinja ponavlja ono što, manje-više, svi znamo i s čim su se ovdašnji ljudi najbolje upoznali još u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Riječ je o licemjernoj međunarodnoj zajednici, posebno EU. O tome je, doduše, potrošeno dosta riječi ali, uglavnom, domaćih analitičara.

Rijetko kada je neko, s direktnim diplomatskim iskustvom, izvana, od stranaca, pisao i govorio ovako direktno, o licemjerju Berlina, Pariza i Brisela i toleriranju standarda i navika ovdašnjih vodećih političara.

Poziv upućen u tekstu na koji se ovdje osvrćemo govori o tome da je krajnje vrijeme da navedeni centri, odnosno njihove vlade, konačno moraju promijeniti odnos prema ovdašnjim precizno umreženim političarima koji savršeno funkcioniraju po sistemu spojenih posuda.

Niko od njih nema stvarni i suštinski interes da ovu zemlju približi evropskim standardima.

To bi značilo da žele nezavisno pravosuđe, političku odgovornost, transparentnost.

To bi značilo da se za falsificiranje diplome ne samo završava politička karijera nego i ide u zatvor. To bi značilo da se službena vozila ne koriste u privatne svrhe, da se ne štite "svoji" kriminalci, jer ima i drugih gorih. Da se optužnice ne koriste za političke obračune s neistomišljenicima.

Ako se svega toga trebaju odreći, zašto bi oni htjeli evropske standarde, odnosno, članstvo u Evropskoj uniji?

Nezaobilazna je, naravno, činjenica da postoje politički krugovi u Evropi kojima odgovara i ovakvo stanje, kao što su postojali i postoje oni koji bi voljeli vidjeti ovu zemlju podijeljenu.

Odgovornost je tim veća na onima koji se svrstavaju u probosanski blok. Oni moraju ljestvicu standarda postaviti visoko i rigorozno. Tako da se gradi politička kultura u kojoj političke stranke same, a onda i birači (pa tek onda sudovi) kažnjavaju, a ne kao do sada, nagrađuju bezočnu pljačku i još bezobraznije ruganje kojem smo izloženi svakodnevno.

Ljudi ovdje svjesni su da životni standard ne može preko noći dostići onaj njemački ili švicarski, (ne može, ustvari, nikada), ali pitanje je elementarne pristojnosti ne voditi sina kao člana državne delegacije u diplomatsku posjetu.

Pitanje je osnovnog poštivanja i ljudskog dostojanstva da nam o nacionalnim interesima ne govori neko ko je politiku učio u mafijaškim filmskim klasicima poput Kuma.

Stvar je direktnog podrivanja države ako iz stola vadite fakultetske diplome kao papirne maramice ili u diplomatsku misiju šaljete čovjeka čije bi se ponašanje na diplomatskim akademijama vjerovatno moglo izučavati kao primjer antidiplomatskog.

Odnos je uvažavanja da na najodgovornije funkcije ne promovirate ljude koji se javno hvale da su poltroni.

Šta je sve navedeno, ako nije ruganje? Šta onda možemo očekivati od prijatelja i sa Istoka i sa Zapada?

Jeste, krajnje je vrijeme da evropski centri razmisle o odnosu prema Balkanu i njegovoj evropskoj budućnosti. Da iz onoga što je definirano kao stabilocracy pređu u fazu odvažnih promjena bez kojih, bojim se, ni Evropa nema svijetlu budućnost.

Ali, naivno je očekivati da će suštinski iskoraci i promjene doći iz tog pravca. Uostalom, nema ovdje dovoljno mjesta da nabrojimo sve primjere u kojima smo sami postavili nakaradne presedane, izvrgnuli ruglu principe i uvjerenja, tamo gdje smo odlučivali sami, bez ikakvih utjecaja "antibosanskih snaga", Dodika, Čovića ili bilo koga drugog.

Opće je mjesto da se poštovanje ne poklanja nego zavrijeđuje, jača i čuva svakodnevnim odnosom prema sebi i drugima.

Poštovanje nužno polazi od samopoštovanja.

To smo izgubili i za to nam se valja boriti. Mukotrpna je to i iscrpljujuća borba, ali upravo su to pokazatelji da je, ujedno, i jedina smislena i dostojna čovjeka. Robert Spaemann kazao je, parafraziram, ako se uvijek iznova mora govoriti o dobru (koje je samorazumljivo), to je zato jer se dobro uvijek iznova osporava. Jednako tako, ako iznova moramo govoriti o ruganju, to je zato što nam se uvijek iznova rugaju.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o 

Povezane vijesti