Politike označavanja

Politike označavanja

Piše: Rusmir Šadić

Retrospektiva i, ne nužno detaljna, analiza izjava i stavova iznesenih tokom posjeta političara i lijevog i desnog spektra iz susjednih zemalja Bosni i Hercegovini - a koje poduzimaju po pravilu kada se približavaju izbori - navode na paradoksalan zaključak kako u našoj zemlji najmanje ima onog što pripada njoj i njenim građanima, te da je to uvijek ili gotovo uvijek nečije i nekoga izvan Bosne i Hercegovine.

Sigurno nije slučajna izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, tokom posljednje posjete jednom dijelu Bosne i Hercegovine, kako je Trebinje "jedan od najljepših srpskih gradova", a koju je smiješkom i sa oduševljenjem pozdravio Milorad Dodik.

Ponovo smo svjedočili brutalnoj politizaciji ili nastavku politizacije zdravstvene situacije i okolnosti vezanih za epidemiološke neprilike tokom posljednjih mjeseci.

Politički je sasvim očekivano i nimalo iznenađujuće to što Vučić dolazi podržati poziciju Milorada Dodika i osnažiti SNSD, pri tome donoseći "medicinsku pomoć" zaraženima, jeftine slatkiše djeci poredanoj iza žice, a svima u manjem bosanskohercegovačkom entitetu finansijsku pomoć "ako bude potrebna".

Ni tu nije bio kraj, aerodrom kao simbol povezivanja ponovo je morao biti evociran i obećan.

Nacionalističkoj retorici vlasti sa sjedištem u Banjoj Luci, kao i njihovim fantazmama o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine i pripajanju Republici Srbiji, ovo će ponovo doći kao light motiv i povod za sanjanja.

Da se Vučić ne želi ograditi od stalnih govorkanja i pozivanja na razmjenu teritorija, govore i njegova nedorečenost i zametanje traga sabrani u iskazu "naša obaveza je da slušamo, a moramo nešto vidjeti i u pisanom obliku. Imat ćemo još susreta, moja obaveza je da slušam njihove ideje, a onda ćemo mi da pružimo i određene odgovore".

Konačno, da je priča susjeda o poštivanju suvereniteta i integriteta Bosne i Hercegovine samo deklarativna politička pozicija tamošnjih centara moći, te da se od prisvajanja, oduzimanja i pripisivanja sebi (u ovom slučaju isključivo Srbima) onog što pripada BiH i svim njenim građanima, ne odustaje ni 25 godina nakon okončanja agresije i pokušaja nasilnog otimanja teritorija, govori nam i to što prekogranične politike i dalje nastoje imati ulogu aktivnih označitelja.

A to znači da, posredstvom jačanja nacionalne komponente, teže označiti teritorij i bitne (ili "najljepše") tačke unutar BiH.

Slične aktivnosti označavanja i prisvajanja gledali smo i proteklih dana kada je na brdu gdje su ostaci Starog Grada u Stocu označen Križni put koji bi na neki čudan način trebao biti iskaz "iskrena milosrđa prema drugome".

Neprekinuta težnja i konkretan angažman da se jedan ili drugi dio označi "srpskim" ili "hrvatskim" govori o antibosanskim politikama koje bi u stanju "mira" trebale dovršiti ono što nije uspjelo tokom rata.

Antibosanske politike i prekogranične nacijske ideologije tokom povijesti su mijenjale modalitete djelovanja.

I dok su decenijama nastojale lišiti najbrojniju bosansku komponentu svih elemenata koji bi doprinosili njenom političkom, kulturnom i identitetskom osvještenju svodeći je na vjersku skupinu bez prava na nacionalnu samosvojnost, u posljednjem nasrtaju antibosanskih politika na scenu su stupili pripadajući predatorski identiteti koji su slijedeći princip volje za moć i destrukcije svakog ne-ja nastojali "očistiti" prostor i isti konačno učiniti pogodnim za pripajanje susjednim zemljama.

Rezultat je bio agresija na Bosnu i Hercegovinu, genocid i udruženi zločinački poduhvat.

Kako planirani scenarij nije uspio, preostali su preoznačiteljski angažmani i pokušaji kontinuiranog zastrašivanja otcjepljenjem određenih dijelova teritorija.

Nema sumnje da će pravilo kartezijanske misli o istovjetnosti postojanja i prostornosti - koje sve što je tvarno određuje kao res extensa - a što će Rob Shieldsa voditi ka tome da formulu cogita parafrazira kao "zauzimam prostor, dakle, postojim" i dalje ostati na vrhu prioriteta društvenog bitka i države kao takve, koje nema bez teritorija.

Pri tome, svako novo označavanje prostora ima za cilj barem simboličko oduzimanje i prisvajanje. Pošto na moralnu dimenziju agresivnih označivača ne možemo računati, preostaje da jasno kažemo šta je to na što oni ne mogu računati.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o

Povezane vijesti