Čuvar i heroj Zečije Kose: Mustafa Husić Čektalo

Mustafa.jpg - JEDNOM SAM VIDIO MUSTAFU
Piše: Bedirhan ef. Hadžić

Budućnost jednog naroda uveliko je određena njegovom prošlošću. Narod koji ne pamti svoju prošlost i ne uči iz nje, teško da će imati svijetlu budućnost.

Naš bošnjački narod je imao jako burnu i tešku prošlost. Ona je uglavnom obilježena stradanjima i genocidima, koje su počinili oni koje smo smatrali komšijama, a vrlo često i kućnim prijateljima.

Naša domovina Bosna i Hercegovina se od gubitka svoje samostalnosti u srednjem vijeku tragala i borila da povrati svoju potpunu slobodu. Koliko je teško ostvariti tu slobodu govori nam i historijska istina o Husein-kapetanu Gradaščeviću i njegovoj žrtvi u borbi za samostalnost Bosne i Hercegovine.

Čekala je Bosna stoljećima generaciju koja će ostvariti taj historijski naum i koja će prigrliti priliku i izboriti se za bosansku slobodu i samostalnost.

Ostat će zabilježeno da su naši očevi i naši sinovi bili dio tog historijskog procesa, da su slobodu krvavo platili, ali da su tu slobodu i ostvarili.

Danas s ove vremenske distance možemo slobodno kazati da je i naš Teočak igrao veoma važnu ulogu u spletu okolnosti koji su doprinijeli da Bosna bude slobodna i da naš bošnjački narod dobije svoje pravo da bude narod koji će sam o sebi odlučivati.

Dvadeset i osam godina od početka agresije na Teočak i skoro 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma mi se s ponosom sjećamo tih slavnih i krvlju obojanih dana.

Sjećamo se najvećih i najboljih među nama, naše braće, sinova i očeva koji su u slobodu ove naše pitomije ugradili svoje živote.

Da to sjećanje bude osnaženo i da dobije svoj službeni oblik, pobrinula se grupa entuzijasta i vizionara iz našeg Teočaka i prije dvadeset i više godina započeli su obilježavanje "Teočanskih dana otpora".

Vremenom je ova manifestacija prerasla u najbolje organizovanu manifestaciju, koja ima za cilj oživljavanje sjećanja na slavnu i bespoštednu borbu našeg bosanskog čovjeka za slobodu i domovinu u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Ova manifestacija ima puno različitih i dinamičnih sadržaja, a najinteresantniji sadržaj je svakako Marš stazama 255. Slavne brdske brigade "Hajrudin Mešić", gdje se svake godine pješke obilazi jedna ruta linijom odbrane koja je bila u zoni odgovornosti ove brigade.

Prošle godine kolona od oko 200 učesnika je od Vitinice, opština Sapna, krenula preko Zečije Kose ka Teočaku, podsjećajući se na mjesta u kojima je Kapetan Hajro započeo svoju slavni ratni put, zajedno sa svojim najodanijim borcima iz Teočaka i pomenutih sapanjskih sela.

Na tom putu, prije Zečije Kose, koja je najdominantnija kota i koja gospodari nad čitavom okolicom i čija je odbrana bila od neizmjerne važnosti za očuvanje ovog dijela teritorije, ali i kasniju deblokadu Teočaka, održan je historijski čas ispred stare kuće Mustafe Husića Čektala.

Igrom slučaja i sudbinskim predodređenjem jednom davno kao četrnaestogodišnji dječak vidio sam Mustafu u mrkloj avgsustovskoj noći devedeset druge, kada je dočekivao grupu naših vojnika koji su iz Teočaka došli da bi s dijelom pridruženih jedinica iz Sapne izvršili napad na posljednje četničko uporište između Teočaka i Sapne i tako oslobodili jedinu putnu komunikaciju Teočaka s ostatkom slobodne teritorije, a naročito sa Tuzlom.

Mustafa, zvani Čektalo, te noći je ozarena lica i punih ruku dočekao našu vojsku, ali i nas nekolicinu civila.

Ispred svoje kuće je trčao od vojnika do vojnika i nudio skromni zalogaj hljeba i mijeka, koji je odvojio od svojih usta i usta svoje djece.

Dvadeset sedam godina nakon tog iznenadnog susreta imao sam priliku da na historijskom času slušam o Mustafi i njegovoj porodici iz usta jednog od njegovih saboraca.

Od samog prvog kontakta Mustafe sa Hajrom Kapetanom, Kapetan u njemu dobiva najveći mogući logistički oslonac. Mustafa sebe, sve svoje sinove i sve svoje resurse stavlja Kapetanu na raspolaganje.

Sa svojom porodicom nekoliko mjeseci u samim početcima rata Mustafa hrani sve naše vojnike i aktivno učestvuje u svim odbrambenim zadacima na ovom dijelu ratišta.

Kada je Bosna u pitanju i njena odbrana, Mustafa nije imao kalkulacija.

Otvoreno se bori protiv kukavičluka i podaničkog mentaliteta pojedinaca u njegovoj okolini. Sa oboda svoje Zečije Kose dočekuje i ispraća ratnike u sve akcije koje se vode na ovom području.

Ispraća i svoju djecu, zajedno sa tuđom, ali i pokazuje stepen iste brige za svakog ko nosi pušku.

Mustafa 2. jula 1992. godine na kućnom pragu dočekuje svog sina i još pet naših vojnika kao šehide, nakon što su u pokušaju proboja prema Teočaku nagazili na mine.

Veliki gubitak i bol Mustafu nisu pokolebali. I dalje je još strastvenije i odlučnije volio Bosnu i vjerovao u našu borbu. Tu svoju ljubav Mustafa je posvjedočio kao šehid 1993. godine.

Posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem Zlatnim ljiljanom.

Mustafa, već tada čovjek u kasnim srednjim godinama, sa francuzicom na glavi, postiže šehadet, daje život za svoj kućni prag, na obodima Zečije Kose, brda njegove mladosti.

Bio je osvjedočeni patriota i domoljub, kakvih je Bosna malo vidjela. Slika običnog bosanskog čovjeka, težaka, koji je sa svojih deset prsta i svojom hanumom othranio četiri sina i stavlja ih Bosni na uslugu, slika je naše odluke da opstanemo i sačuvamo dom i domovinu.

U priči o Mustafi mi vidimo priču o nama. Mi uviđamo Božje sveumijeće i Njegovu nakanu da iskrene robove svoje odlikuje još na dunjaluku najvećom čašću.

A šta može biti veće od časnog i poštenog života i časne i poštene smrti za ono što volimo i u šta vjerujemo?

Kapetan Hajro je bio izniman čovjek, vrhunski vojskovođa, predodređen Božjom voljom za velike stvari, ali da Bog nije našem Kapetanu podario i pojačao ga Mustafom i ljudima poput njega, njegovim najboljim i najodabranijim drugovima i saborcima, koji su njemu vjerovali i koji su vjerovali u univerzalnu ideju slobode, vjerovatno bi se povijest drugačije pisala.

Zato u ovim danima kada slavimo svoju historiju koja je slavna, slavimo i svakog našeg sina čije su kosti položene u zemlju bosansku.

Nemojmo zanemariti žrtvu i doprinos svakog našeg čovjeka. Svako je bio karika u lancu božanske nakane da ovaj narod živi i preživi.

Neka je Božji rahmet našem prvaku Kapetanu Hajri, neka je Božja milost našem Mustafi i svim sinovima Bosne koji stanuju u džennetskim baščama koje su im obećane.

(Preporod.info)

Povezane vijesti