Jean-René Ruez: Bez Haškog tribunala ne bi bila dostupna ni pravna ni historijska istina

Vođa tima za Srebrenicu u Haškom tribunalu Jean-René Ruez za sebe kaže da je u djetinjstvu pripreman za misiju svog života – istraživanje srebreničkog Genocida. Otac mu je bio Francuz, a majka Njemica. Od majke je mnogo slušao o strahotama nacističkih zločina. Njena bol zbog tih zločina je uveliko utjecala na njegovo opredjeljenje da bude na strani onih koji se bore protiv novih sljedbenika nacizma. I danas učešćem na međunarodnim konferencijama posvećenim podsjećanju na Genocid u Srebrenici nastoji odaslati poruku koja je bilo geslo njegovog tima u Haškom tribunalu: "NEMA mira bez pravde."

Razgovarala: Ajša Hafizović Hadžimešić

PREPOROD: Tokom rada na Haškom tribunalu uspostavili ste hronologiju počinjenja Genocida u Srebrenici, što je korišteno u svim procesima vođenim u predmetu Srebrenica. Molim Vas možete li se prisjetiti početaka Vašeg rada na Tribunalu i šta Vas je ponukalo da radite za njega?

RUEZ: Krenut ću od vremena kad sam došao na "Nacionalnu policijsku akademiju" 1986. godine. Imao sam 26 godina. Nakon službe u odjelu za pravosudnu policiju u Parizu i u Marseilleu, vodio sam tim za suzbijanje organiziranih bandi - sjedište odjela je bilo u Nici i pokrivalo je područje Francuske rivijere.

Kada se Jugoslavija 1992. godine urušila pratio sam te tužne i užasavajuće vijesti gledajući navečer TV - snajperi i granate su ubijali ljude u Sarajevu koje je bilo pod opsadom. Kao da smo se vratili u vrijeme Drugog svjetskog rata, svjedočeći kako ljude drže iza bodljikave žice, u logorima, izgladnjele, mršave - bio je to horor Drugog svjetskog rata…

Brza odluka o odlasku na Haški tribunal

Bio sam duboko postiđen paralizom Zapada i Ujedinjenih naroda, jer je za mene, kao Evropljanina, hladni rat okončan bez ikakve destrukcije u Evropi. Živio sam s tom dubokom prijetnjom o globalnom uništenju tokom cijelog perioda moje mladosti. I onda, sad smo mogli vidjeti kako ta politički "ni istok, ni zapad" zemlja, ne samo da se raspada, nego i kako njene stanovnike razdiru vukovi... a ni istok ni zapad ne čine ništa da se to zaustavi, ili je to tako malo. Vukovi su mogli slobodno loviti svoj plijen...

Jedno je bilo sigurno, a to je da sve, kad-tad, dosegne "kraj svoje igre". Imao sam snažan osjećaj da zbog počinjenih strahota nikada neće postojati održiv mir na tom području bez sprovođenja procesa pravde pod međunarodnim nadzorom, kako sam ja to vidio - uz nešto slično Nirnberškom suđenju.

Kada je osnovan Haški tribunal imao sam osjećaj da je moje razmišljanje išlo u pravom smjeru, mada sam u to vrijeme vjerovao i da je međunarodna zajednica nemoćna i time samo pokušava bar malo zaustaviti te najgore oblike krivičnih djela strana u sukobu.

Krajem 1994. godine, dok sam u Nici jednog sunčanog jutra pregledao pristigle telegrame i izvještaje o oružanim napadima i pravio uobičajene analize povezujući ih s tekućim istragama i vršio procjene o odlukama koje treba donijeti, iznenadila me jedna od pristiglih obavijesti, konkurs o mogućnosti prijave na mjesto istražitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je bio upućen svim francuskim rukovodećim službama, što je bila uobičajena praksa za bilo koje slobodno mjesto iz naše nadležnosti.

Bilo mi je potrebno samo dva sata da donesem odluku i odgovorim na ovaj poziv - to je vrijeme koje mi je bilo potrebno da dobijem pristanak moje supruge koja je zbog moje odluke trebala napustiti posao i prihvatiti da plavi Mediteran zamijeni hladnim vodama Sjevernog mora u vlažnoj Holandiji, u Hagu.Trebalo je više od šest mjeseci da dođem do MKSJ-a zbog proceduralne sporosti tog procesa. U aprilu 1995. stigao sam u Ured tužitelja, u istražni odjel.

Istražni odjel je činilo oko trideset osoba, istražitelja, analitičara, koji su dolazili iz raznih zemalja i koji su trebali pokrivati rat koji je bio u toku i koji je već trajao tri godine. Nije bilo istraga o najtežim zločinima, hot crimes. Kako bi Vam bilo jasnije, trebate znati da je u to vrijeme u Belgiji više od stotinu istražitelja radilo fokusirajući se na samo jedan slučaj: "slučaj Dutrou" - naziv je dobio po imenu serijskog silovatelja i ubice.

Po dolasku na MKSJ bio sam raspoređen u "Sarajevski tim", za istraživanje ratnih zločina počinjenih tokom opsade od 1992. godine.

Tim duhova i optužnica protiv Mladića i Karadžića

PREPOROD: Kada ste počeli s istragama srebreničkog Genocida?

RUEZ: Gledajući televiziju od kuće u Hagu, preko CNN-a sam saznao da je "Vojska bosanskih Srba" preuzela "sigurnu zonu" Srebrenica.

Nekoliko dana kasnije, Jean-Pierre Getti, iz Ureda tužitelja, došao je da me vidi na mjestu gdje je bio smješten "Sarajevski tim"... Kratko je rekao: Upravo izlazim sa sastanka Tužilaštva. Situacija je uzavrela! Kao što znate, mediji izvještavaju o hiljadama nestalih muškaraca koji su navodno ubijeni nakon pada srebreničke enklave. Moramo poslati tim da to istraži. Ja sam Vas predložio, da Vi odete tamo.

I tako je počelo. U Tuzlu smo stigli 21. jula, dva istražitelja, treći je došao kasnije, jedan analitičar, jedan prevodilac i jedan lokalac.

Više u digitalnom i printanom izdanju Preporoda.

(Preporod.info)