Hutba povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu (VIDEO)

Hutba povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu (VIDEO)

U džamijama u Bosni i Hercegovini, domovinskim zemljama i dijaspori današnja hutba na džuma-namazu posvećena je Međunarodnom danu borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Za ovu temu inicijativu je pokrenula Uprava za vanjske poslove i Dijasporu Rijaseta Islamske zajednice koja organizuje konferenciju i javnu kampanju na tu temu.

Uprava za vjerske poslove Rijaseta IZ u BiH svim hatibima je uputila hutbu koju je pripremio Senad-ef. Ćeman.

- Ovom hutbom sjećamo se zločina silovanja, odajući poštovanje žrtvama i iskazujući suosjećanje sa njihovom patnjom - navodi se, između ostalog, u inicijativi. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2015. godine rezolucijom 62/293 proglasila 19. juni za međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu.

Na sjednici Rijaseta održanoj 11. juna 2020. prihvaćena je inicijativa Uprave za vanjske poslove i dijasporu za organizaciju konferencije radnog naslova „Dvadeset pet godina od genocida u Srebrenici: Silovanje kao instrument postizanja ciljeva Genocida u BiH“ i javne kampanje „Srebrenica, sjećamo se“.

Snimak hutbe pogledajte ovdje a cjeloviti tekstualni sadržaj u nastavku članka.

Silovanje je grijeh i zločin protiv čovječnosti, porodice i potomstva

20. ševval 1441./19. juni 2020.

Hvala Uzvišenom Allahu koji je u Časnom Kur'anu objavio da je od grijeha izuzet „Onaj ko bude prisiljen, ali mu srce čvrsto u vjeri ostane.“ (إِلاَّ مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُ مُطْمَئِنٌّ بِالإِيمَانِ) (Kur'an: En-Nahl, 106). Neka je salavat i selam na Allahovog miljenika Muhammeda, s.a.v.s., koji je kazao: „Allah neće kazniti pripadnike moga ummeta za grijeh počinjen nenamjerno, iz zaborava ili pod prisilom.“ (Ibn Madže, 2045)

Ovom hutbom sjećamo se zločina silovanja, odajući poštovanje žrtvama i iskazujući suosjećanje sa njihovom patnjom. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 2015. godine rezolucijom 62/293 proglasila 19. juni za međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu. Na posljednjoj sjednici Rijaseta održanoj 11. juna 2020. prihvaćena je inicijativa Uprave za vanjske poslove i dijasporu za organizaciju konferencije radnog naslova „Dvadeset pet godina od genocida u Srebrenici: Silovanje kao instrument postizanja ciljeva Genocida u BiH“ i javne kampanje „Srebrenica, sjećamo se“.

Govoreći o tom zločinu i gnusnom djelu mi ukazujemo na namjere i postupke zločinaca, ali istovremeno skrećemo pažnju svima, a posebno vjernicima, da se dobro čuvaju da ni u kakvim uslovima ne povrjeđuju ličnost i dušu silovanih žena i muškaraca.

Muslimanima je poznato da je svaki oblik dobrovoljnog vanbračnog intimnog odnosa haram djelo – grijeh i prelaženje Allahovih granica dopuštenog. Silovanje kao zločin uz primjenu sile i bez pristanka druge strane je prema učenju islama grijeh samo za silnika, ne i za žrtvu. Zaprijećena kazna za silovanje je po Božijem zakonu strožija od zaprijećene kazne za blud zato što silovanje nije samo grijeh nego i zločin protiv časti, porodice i potomstva. Život na Zemlji dostojan čovjeka nije moguć bez očuvanja zaštićenih vrijednosti razuma, vjere, imovine, časti i porodice. Blud i silovanje su zabranjeni prema učenju svih religija. No i pored toga mirnodopska i ratna silovanja česta su pojava.

Među nama je mnogo žrtava silovanja koje pate u tišini a za koje upućujemo dove Svemogućem da im duši olakša i podari snagu da iznesu teško breme koje se na njihova pleća sručilo. Pored dova koje za njih upućujemo Allahu, dž.š., mi se trudimo da im u granicama naših mogućnosti olakšamo život na ovom svijetu. Šaljemo im riječi utjehe i poručujemo da ne gube vjeru u Allahovu milost, pravednost i izvođenje zločinaca pred lice Božije pravde. Kao muslimani vjerujemo da će Allah dž.š., na Sudnjem danu upriličiti susret silnika i žrtve, te kazniti počinioce tog teškog zuluma.

Islamsko učenje počiva na jednostavnosti i lahkoći, na umjerenosti i razumijevanju ljudskih stanja i potreba. Poteškoća zahtijeva olakšicu a otklanjanje nelagode ljudi jedna je od krajnjih namjera Šerijata. Silovanje se u patrijahalnim kulturama, kakva je naša, smatra i „sramotom“, „gubitkom časti“ i „poniženjem“ ne samo za žrtve nego i njihove porodice i zajednice, zbog čega nerijetko ostaje obavijeno velom šutnje i tajne, što dodatno usložnjava reakciju žrtve na ionako tešku traumatizaciju. Zato se dešava da osobe koje su imale iskustvo silovanja počinju sumnjati u sebe i druge te cijelog života nose biljeg nasilja.

Kako žrtva ne bi dolazila u takvu situaciju naglašavamo da prisiljena osoba ne može biti odgovorna za bilo koji počinjeni grijeh u stanju prisile. Znanje o tome umiruje savijest, budi nadu, nudi utjehu i dokazuje vjeru žrtve da zločinci – iako slučajno izbjegnu ljudsku kaznu na ovom svijetu za zlodjela koja su počinili – sigurno neće izbjeći strogu Božiju kaznu na Sudnjem danu. Saznanje o počinjenim silovanjima obavezuje nas da makar na tren prekinemo šutnju, podsjetimo na počinjeni zločin silovanja, poručimo da pamtimo i patimo zbog toga, te da ćemo poduzeti sve što je u našoj mogućnosti da zločinci odgovaraju pred sudom pravde još na ovom svijetu. Također pozivamo i druge da nam se pridruže u toj namjeri i nastojanju.

Prema učenju islama silovanje je grijeh i zločin bez obzira na stanje mira ili rata i vjersku pripadnost žrtve.

Dešavaju se mirnodopska silovanja koja redovno zaokupe interes i osudu javnosti zbog uznemirenosti i tjeskobe koju ljudi osjećaju zbog same pomisli na silovanje. Svaki eventualni pokušaj opravdanja te vrste zločina u društvu izaziva bijes i osudu.

Silovanje kao „oružje rata“ je zločin koji opterećuje naše društvo proteklih skoro trideset godina. Svaki pojedinačni ili institucionalni pokušaj relativiziranja ove vrste zločina udaljava nas od pravde i pomirenja te produbljuje bol i patnju direktnih i indirektnih žrtava silovanja.

Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice procjenjuje se da su tokom proteklog rata oko 20.000 žena i muškaraca bili žrtve silovanja ili drugog oblika seksualnog nasilja, a samo je oko 1.100 ukupno registriranih, tj. prijavljenih slučajeva. ”Žrtva žene” tokom rata nije se svodila isključivo na seksualno nasilje nego i na protjerivanje, gubitak članova porodice, gubitak ”hranitelja”, kao i svjedočenje teškom kršenju ljudskih prava i ratnih zločina nad drugima. Žene su silovane na ulici, u svojim domovima i/ili pred članovima porodice i komšijama, kako od strane poznatih tako i nepoznatih počinitelja, pri čemu su često svjedočile i nasilnom odvođenju muževa, čak i ženske djece. Neke žene su bile višestruko silovane sve dotle dok ne bi ostale trudne i zadržavane su u zatočeništvu do perioda neposredno prije porođaja, a trudnoća kao posljedica ratnog silovanja bila je kod 13.3% žena.

Iako su svjedočenja, presude i statistički podaci o ovoj vrsti zločina dostupni javnosti, ipak se o ovom zločinu malo govori. Taj muk je prisutan i zbog sljedećih činjenica:

- gotovo dvije trećine osuđenih za silovanja tokom rata presuđeno je sa tri do pet godina zatvora a nakon žalbe kazne su smanjene ili su zamijenjene novčanim globama;

- zbog sporosti pravosudnih organa da procesuiraju i adekvatno kazne počinitelje;

- zbog otežavajuće procedure za priznanje statusa žena žrtva rata;

- zbog straha od osude sredine, negativnog obilježavanja (stigmatizacije), odbacivanja i izopćenja;

- zbog straha od počinitelja od kojih je velika većina na slobodi;

- zbog nedovoljne informiranosti o pravima žrtava silovanja;

- zbog dugogodišnjih zvaničnih politika poricanja (da su se ti zločini uopće dogodili);

- zbog nedostatka političke volje da se za pitanja i probleme žrtava seksualnog nasilja u ratu donese rješenje o priznavanju statusa „žrtve rata“ i usvoje legislative na državnom nivou koje taj status reguliraju (opstrukcije dolaze kontinuirano iz RS-a, u kojoj je donesen diskriminirajući zakon) – na ratno silovanje i žrtve gleda se kroz prizmu etno-nacionalnih politika i etno-nacionalnih podjela, čime se zapravo šalje poruka da nema empatije i razumijevanja za žrtve „druge strane“ što ih dodatno povrjeđuje i re-viktimizira;

- i konačno zbog nepostojanja konstruktivnog suočenja s prošlošću.

Islamska zajednica je po saznanju o masovnim silovanjima bosanskih muslimanki odmah 1992. i 1993. godine uputila Pismo podrške ženama koje su preživjele sistematsko seksualno nasilje u ratu, te ubrzo donijela i fetvu o njihovom statusu. Posebno je bolno bilo saznanje da su neke od silovanih žena bile odbačene od svojih muževa pa čak i očeva, na što je Islamska zajednica reagovala fetvom o njihovoj nedužnosti, te su data i tumačenja statusa žena koje su rodile djecu iz čina silovanja kao i statusa te djece. Nakon toga uslijedile su i fetve velikih islamskih učenjaka iz cijelog svijeta. U pismu podrške ženama i fetvi između ostalog je kazano da su:

- silovane žene čiste i časne, naše sestre – dostojne najvišeg uvažavanja;

- silovane žene heroine svoga naroda i vjerska je dužnost pružiti im svaku utjehu i podršku;

- silovane neudate žene dostojne za ulazak u brak i daje se preporuka neoženjenim muškarcima da s njima sklapaju brak;

- ne gajiti nad njima oblik sažaljenja, nego im podizati moral i buditi dostojanstvo;

- žrtva silovane žene se mjeri žrtvom poginulih boraca i šehida;

- dijete rođeno iz prisilnog odnosa pripada majci i ona, u punom smislu, raspolaže pravom oko njegovog odgoja i podizanja. Takvu osobu ne treba smatrati manje vrijednom, niti nečistom, kao ni njezinu majku, jer ni jedno ni drugo nisu krivi za ono što im se dogodilo. Krivac  je  otac silovatelj! 

Islamska zajednica je od početka provođenja silovanja u uvjetima rata pozvala stanovništvo da podrži, zaštiti i pomogne na svaki način žrtvama silovanja naglašavajući pri tome njihovu moralnu čistoću, što je predstavljalo veliku duhovnu satisfakciju za žrtve i pomoć u njihovom psihičkom ozdravljenju te adekvatno nošenje sa nevoljom koja ih je snašla. Islamska zajednica je uputila pismo i UN, Organizaciji Islamske konferencije, mnogim muslimanskim međunarodnim komitetima i asocijacijama, utjecajnim pojedincima u svijetu gdje je izvijestila i informisala o masovnoj pojavi silovanja te tražila zaštitu i pomoć na od svih relevantnih međunarodnih aktera.

Također, tražila je odlučnije djelovanje institucija BiH u vezi sa oslobađanjem žena i muškaraca iz konc-logora. Po osnovu ove reakcije Islamske zajednice žene žrtve silovanja dobile su status šehida, a date su upute bosanskim muslimanima kako da ih podrže, prihvate i zaštite.

Kur'an podvlači da niko ne može  snositi  tuđu  krivicu: „Što god ko uradi, sebi uradi,  i svaki grješnik će samo svoje breme nositi.“ (Kur'an: El-En'am, 164.)  „Svaki  čovjek  je odgovoran za ono što sam čini.“ (Kur'an: Et-Tur,  21.)

Naša čista vjera nas uči kako se vođenjem računa o časti ljudi čuva čistoća duše, za koju Allah, dž.š., kaže: „Uspjet će samo onaj ko dušu svoju očisti a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.“ (Kur'an, Eš-Šems, 9-10)

Ibni Abbas, r.a., prenosi kako bi Allahov Poslanik, a.s., nakon učenja ovih ajeta zamolio Allaha dovom kojom završavamo današnju hutbu:

اللَّهُمَّ آتِ نَفْسِي تَقْوَاهَا، وَزَكِّهَا أَنْتَ خَيْرُ مَنْ زَكَّاهَا، أَنْتَ وَلِيُّهَا وَمَوْلَاهَا.

„Gospodaru moj, podari mojoj duši bogobojaznost i očisti je, a Ti to najbolje činiš, jer, Ti si njen Gospodar i zaštitnik.“

(Preporod.info)

Povezane vijesti