Kako su zakazali i pravo i lična vjera

Kako su zakazali i pravo i lična vjera

Piše: Fikret Karčić

Pandemija COVID-19 unijela je u naše živote riječi kao što su: karantin, izolacija, društvena distanca, policijski sat, respiratori a onda: krizni štabovi, civilna zaštita, javne nabavke, zloupotrebe i sl.

U situaciji kada se broj zaraženih ovim smrtonosnim virusom u svijetu izražava milionima, a broj umrlih stotinama hiljada, svakodnevno nas bombarduju vijestima o onima koji na svoj ovoj muci žele i profitirati.

Dok jedna snažna država početkom pandemije nalaže svojoj obavještajnoj službi da na svjetskom tržištu nabavi što je moguće veći broj respiratora, dotle se kod nas taj posao povjerava firmi za preradu voća. Nizali su se i drugi nabavljači zaštitnog medicinskog materijala: trgovci namještajem i slastičarskom opremom.

Kako objasniti takav fijasko administrativnih tijela koja su zakonom zadužena da se brinu o zaštiti javnog zdravlja kada je ono ugroženo? Kako objasniti takav izljev neprofesionalnosti i želje za zaradom u vrijeme kada je svaki pojedinac suočen sa mogućnošću zaraze smrtonosnim virusom? Kako je moguće objasniti činjenicu da, na primjer, stručnjak za viruse i sam ne poštuje mjere opreza za koje je glasao ili da onaj koji je poručivao “ostanite kod kuće” i sam to ne čini?

Na ova i slična pitanja nude se različiti odgovori. Pisac ovog teksta smatra da objašnjenje treba tražiti u zakazivanju dva ključna kontrolna mehanizma ponašanja u društvu - pravu i ličnoj vjeri. Pošto govorimo o svjetovnim pozicijama na prvo mjesto stavljamo pravo, jer nosioce javnih funkcija obavezuju pravni propisi.

Naš pravni sistem karakteriše hiperprodukcija pravnih propisa i pravni formalizam. Smatra se da svaku djelatnost treba do u najmanje detalje regulisati posebnim propisima koji se često mijenjaju.

Vjeruje se da pravni propisi sami djeluju, bez efikasnih institucija i odgovarajuće pravne kulture. Istovremeno, u praksi se bespogovorno daje prednost formi nad suštinom. Uz ove dvije karakteristike, naslijeđene iz socijalističkog perioda, postoji i još jedan njegov relikt - pravni nihilizam.

On se izražava u izjavi koja je kružila u to doba a koja je glasila: "Drugovi, ne trebamo se držati zakona kao pijan plota". Drugim riječima, nekada ćemo biti “robovi zakona” a nekada nećemo.

Spoj ovih elemenata utjecao je da pravo efikasno nije kontrolisalo ponašanje ljudi u smislu njegove preventivne funkcije. Pravo je efikasno ako spriječi narušavanje pravnog sistema. Ako je sistem već narušen onda slijede sankcije, ali je šteta već pričinjena.

Drugi kontrolni mehanizam jeste lična vjera pojedinca. Pošto se u slučajevima koji su spomenuti radi većinom o ljudima sa muslimanskim kulturnim pripadanjem, treba se referirati na islamsko učenje o javnim funkcijama.

Izvori islama postavljaju jasne principe u tom pogledu: javna funkcije su stvar povjerenja (emanet), one se moraju dati onima koji su ih dostojni (ehl), ta dostojnost se odnosi i na znanje i na poštenje, za upravljanje javnim dobrima postoji pooštrena odgovornost, itd.

Ovi principi se posebno naglašavaju u doba Ramazana, u hutbama i vazovima, na mukabelama. Poznati su nam primjeri iz historije o pravdi (adl) i pravičnosti (kist).

Dva mehanizma - pravo i lična vjera - po sebi mogu efikasno kontrolisati ponašanje ljudi. Međutim, oni mogu biti nedjelotvorni u situacijama zloupotrebe. Svi pravni sistemi, od najstarijih vjerskih do savremenih svjetovnih, poznaju koncept zloupotrebe prava i ovlaštenja.

Međutim, postoje sredstva da se to spriječi ili ograniči. Kaže se da apsolutna moć apsolutno kvari, ali i također da vlast ne kvari svakoga jednako. Objektivne mjere kojima se to postiže su jasna definisanja nadležnosti, procedure i kontrola.

S druge strane, jeste lična vjera. Ako nje nema, onda se radi o “pripadanju (nekoj religijskoj zajednici) bez vjere”. Ova inverzija termina “vjerovanje bez pripadanja”, koji je uvela Grace Davie, odnosi se na pojedince koji pripadaju određenim vjersko-konfesionalnim grupama, ali to pripadanje ne slijedi unutrašnje uvjerenje i praktikovanje naloga vjerskog učenja.

U tom slučaju, religija postaje zamrli element jednog etno-nacionalnog identiteta, koji je ulazna karta u svijet politike, moći i koristoljublja.

(Preporod)

Povezane vijesti