Tuga i žal neopisivi, priznajemo!
Piše: Sadmir Mustafić
Vrijeme je stalo. Planeta kao da se ne okreće. Stala je!
Ako su stali radosni hodočasnički koraci, kako da vjerujem da se planeta vrti? O Bože, Kaba, Tvoja kuća, bejtullah, centar svih početaka je stao! O Bože, šta nam govoriš ovim pustim prizorima?! Je l' nam pokazuješ stanje naše? Je l' to krvna slika naša? Je l' to (ne)vidimo Ummet na skupocjenoj, opustošenoj i usamljenoj periferiji Kabe?
Zaista, gledali smo sa velikom tugom pražnjenje mesdžidu-l-harama, žile kucavice Božijeg univerzuma, u šoku i nevjerici. Nenaviknute oči su podijelile prizore usamljene Kabe. Naša ljepotica, u punini svoje jednostavnosti, postade usamljenica.
Kao da smo se na trenutak osvijestili i priznali sebi da je Kaba oduvijek tu, da je zauvijek tu, da je Bog oduvijek tu i da je zauvijek tu, ali da ljudi nema i da su daleko od Boga, daleko od Kabe. Kao da su maglovite iskre sna, iz neke davne prošlosti, ono što smo do sada gledali. Tada, dok je tuga obuzimala griješno biće, nismo ni slutili da će naše srce, samo par dana poslije, zajecati nad našom džamijskom serdžadom, za jedinstvenim mirisom džamijskog poda.
Nismo ni slutili da će naš um razmišljati o besprijekornom blještavilu naših ljepotica. Da će naše srce tugovati za mihrabom i mimberom. Da će naša duša plakati za safom i džematom. Za sestrama i braćom vjernicima.
Tuga i žal neopisivi, priznajemo!
Zar potvrđujemo onu da čovjek shvati vrijednost nečega tek kada to izgubi? Il' je i to Božija plemenita nakana?
Evo ga dolazi, pred nama je sveti mjesec. Otkucava broj dana. Jakako da se radujemo, ali smo zabrinuti u moru postavljenih pitanja i pretpostavljenih odgovora!
Šta ako se ova monotona sadašnjica prenese na Ramazan, ne daj nam Bože? Šta ako, Bože naš, proučim ezan, a u međuvremenu, džamija se ne napuni? Šta ako budem morao moliti ljude da ne dolaze u džamiju, a čitav svoj život posvetio pozivajući ih da dolaze? Šta ako ova pošast ne popusti? Zar ćeš nas iskušati i u svetom mjesecu samoćom i prazninom? Šta li nam to govoriš Svemogući?
Tuga i žal neopisivi, priznajemo!
Mi smo narod Knjige ali, Bože, i sofre. Narod kahve! Narod razgovora! Narod širine i kretnje! Rijetki Ti na ovim geografskim širinama šute.
Volimo pričati, volimo razgovarati, volimo se družiti, rukovati i grliti. Mi smo prisan narod. Mi se grlimo i sa onim kojeg manje volimo. Mi volimo i siniju, više nego li visoki stol i stolice. Uz siniju se zbližimo i u tome uživamo. Raznovrsna tradicionalna hrana je blagodat, ali i naša identifikacija, sa njom se poistovjećujemo, o njoj razgovaramo, o njoj traktate pišemo. Jelo počinjemo sa bismillom, a završavamo sa elhamom. Uvijek bilo i uvijek će biti.
Mašine su nas, u zadnje vrijeme, uglavnom razdvojile. Zahladnili su naši osjećaji. Smara nas. Prebrzo dođe u naše već umorne živote. Danak je naša usamljenost. Prozor sa pogledom na stvarni osjećaj ljudskosti je upravo Ramazan. Mjesec koji nas ponovo zbliži, vrati na "fabričke postavke", vrati osjećaj za drugoga, vrati osjećaj za zajednicu, vrati ljubav, uvažavanje i međusobnu samilost. Ramazan je poseban mjesec u životu Bošnjaka.
Toliko volimo džemat da smo izmislili džematske iftare, sa po stotinu i hiljadu postača. Ulice gradova su postale trpezarije, jer volimo druge i volimo da se družimo. Svoju porodicu spojili smo sa drugim porodicama. Svoj sahan dali drugome, a tuđi primili. Eto šta nam znači sveti mjesec! On nam vrati ono što nam mašine uzimaju.
O kako će nam teško pasti samoća! O kako nam teško pada pomisao da ćemo teraviju klanjati sami, da ćemo se iftariti sami, bez mukabele, bez predavanja, bez razmjene ramazanskog iskustva. Teška je zaista sama pomisao, a kako će tek biti ako pretpostavljeni odgovori budu tačni!?
Tuga i žal neopisivi, priznajemo!
O Allahu, ne kori nas samoćom, ne opominji nas nepreglednom pustinjom, ne kažnjavaj nas prazninom.
Ima li veće kazne od praznine i samoće?
Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.
