Jedinstvo u čemu?

Piše: Dželaludin Hodžić

Kako vrijeme odmiče, pored epidemije virusa i zdravstvenih tema, u javni prostor se probijaju i druga značajna pitanja.

Problem epidemije potiče, pored ostalih, i ustavno-pravne teme, odnosno pitanje zasjedanja parlamenata -  državnog i federalnog - kao i drugih predstavničkih tijela na svim nivoima. To pitanje, ustvari, u pozadini ima odnos s problematikom od javnog interesa i načinom kako u ovim okolnostima o njima treba raspravljati. U najširem smislu, naznačena pitanja spadaju u političku kulturu i zrelost.

U najkraćem, ne spadam u one koji pozivanjem na jedinstvo brane sve odluke vlasti, omalovažavaju i obezvrijeđuju raspravljanje o pitanjima općeg nteresa i tako crtaju metu na leđima svakoga ko nije za proklamovano jedinstvo. Problem s pozivima na jedinstvo je višestruk. Najprije, sada se to jasno vidi, sam pojam i značaj jedinstva je devalviran, jer se na njega pozivalo i u najprizemnijim bitkama za uskostranačke interese u našem poslijeratnom političkom iskustvu.

Osim toga, pitanje jedinstva pitanje je najšireg društvenog konsenzusa o temeljnim vrijednostima koji se  postiže javnom raspravom. To nije isto što i parlamentarni institut javne rasprave kao faze koju prolazi nacrt, odnosno, prijedlog zakona ili nekog drugog dokumenta. U takvoj javnoj raspravi koja se vodi u cilju postizanja temeljnog konsenzusa moraju sudjelovati svi relevantni faktori društvenih procesa, od fakulteta i univerziteta, preko akademija, nevladinog sektora, institucija kulture i istaknutih pojedinaca.

U takvoj raspravi političari dolaze na kraju zato što bi ih tok rasprave i određeni zaključci trebali obavezivati. Kod nas je to, uglavnom, okrenuto naopako. Rasprave s takvim ambicijama, s ovdje ukratko prikazanim elementima ili preduslovima, nije nikada bilo. To su razlozi zašto pozive na jedinstvo smatram promašenim, osim u značenju koje podrazumijeva elementarnu odgovornost za život i zdravlje, odgovornost da se naprosto ne ugrožavaju drugi.

Ali takav poziv je skoro identičan onome koji bi pozivao građane da ne pucaju jedni u druge u međusobnim razmiricama. To se također, nažalost, događa i o tome država brine kroz poznate instrumente aparata prisile i pravosuđa. Pa ipak, ne čujemo svaki dan pozive na jedinstvo koje znače da u međusobnom odnošenju poštujemo dostojanstvo i integritet. Poziv na tako shvaćeno jedinstvo predstavlja omalovažavanje građana, bez obzira što im se na drugim mjestima pokušava podilaziti. 

Redovno održavanje sjednica predstavničkih tijela nema suštinske brane ili prepreke. Ustavne odredbe koje navode razloge za takve mjere i prenošenje nadležnosti na Vladu Federacije BiH (u konkretnom slučaju), stvar su interpretacije.

Ta interpretacija treba da postigne ono razumijevanje koje odgovara namjeri ustavotvorca i svrsi propisa. Namjera da se suspenzijom održavanja parlamentarnih sjednica spase životi potpuno je jasna. Ovdje je pitanje jesu li u pitanju životi održavanjem sjednica u uvjetima kada se mogu zadovoljiti svi higijenski standardi i preduslovi.

Osim toga, zašto se u pitanje dovodi održavanje sjednica s ovakvim mogućnostima tehnologije i komunikacija. Održavanje elektronskih sjednica je godinama redova praksa u svijetu. Pregovore o ugovorima vrijednim stotinama miliona eura kompanije održavaju putem video linkova. Nastavnici i učenici provode nastavu online putem. Sve može, samo parlamenti ne mogu.

Želim reći i da nije stvar u tome da će izostankom takvih sjednica suštinski biti počinjena neka šteta u smislu da će biti propušteno učiniti nešto posebno spasonosno za zdravlje, ekonomiju ili bilo koje drugo pitanje. Znamo kako ti parlamenti, dominantno, izgledaju, odnsosno, kakvim su profilima i likovima popunjeni. Ali ovdje nije to pitanje. Takvi su kakvi su. Naša su "zasluga"  i naša odgovornost. Naša su slika.

Ovdje je riječ o suspenziji demokratskih procesa i institucija, iako za suspenzijom nema potrebe. Drugim riječima, riječ je o argumentaciji koja nam se nudi, u uvjerenju da je svako kritičko mišljenje već ubijeno, da se ne smije misliti drugačije i da su svi koji drugačije misle neprijatelji.

Konačno, ako kriza jeste šansa onda to nije moguće ako svi mislimo isto i nastupamo isključivo.

Situacija koju prolazimo, kao i cijeli svijet, nije opravdanje za odricanje od slobode govora i mišljenja, koje naravno treba biti racionalno utemeljeno i obrazloženo.

Nema opravdanja za suspenziju dostignutog, kakvog-takvog, demokratskog života. Nema, svakako, opravdanja da se i u ovoj situaciji ne čuje kritička misao. Uvijek imamo izbor hoćemo li se ugledati na gore ili na bolje od sebe - između orbanizacije ili merkelizacije naše političke kultue.    

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.