Sadak taš - spomenik zaraznih bolesti

Sadaka-taš - Sadak taš - spomenik zaraznih bolesti
Sadaka-taš

Vrijeme pandemijske krize koju neminovno prati i pad ekonomsko-socijalnih vrijednosti ovih dana nas je podsjetilo na rijetko producirano arheološko otkriće sadaka taša ispred Hadži Baline džamije u Mostaru.

Tokom araheoloških iskopavanja na lokalitetu hadži Baline džamije u mostarskom naselju Brankovac, stručni tim predvođen prof.dr. Enverom Imamovićem 2010. godine pronašao je jedinstven kamen čiji je baza skoro kvadratna osnova 26 x 24, dužina 19 cm, a gornji dio stuba lijepo i proporcionalno elipsastim kružnicama tordiran i koji se od dna prema vrhu sužava skoro za 10 cm. Ukupna dužina stuba iznosi 80 cm na čijem se vrhu nalazi malo kružno udubljenje prečnika oko 9 cm i dubine 3 cm.

Kako je ovaj stub pronađen uz ostatke mezara i santrače, a napravljen je od kamena tenelije prva pomisao je bila kako je njegova namjena bila potpornog stuba u samoj džamiji. Međutim, s obzirom da se od dna prema vrhu značajno sužava više već očigledno u tu svrhu nije služio. Druga pretpostavka, kako se radi o gornjem dijelu bašluka koji je podignut nad mezarom ugledne mostarske uleme je, također, odbačena zbog činjenice da je kameni stub te veličine, potpuno jedinstveno tijelo, samo za sebe bez vidljivih tragova da je dograđivan ili komponiran sa drugima tako da i taj zaključak nema mogućnosti naučenog utemeljenja.

Nepoznanica je ostala tajna sve dok Mostar nije posjetio doc.dr. Mehmed Ibrahimgil, profesor na Gazi univerzitetu u Ankari koji je nedvojbeno ustvrdio kako se radi o Dilek-tašu – sadaka-tašu. Prema riječima dr. Ibrahimhgila takvih sličnih sadaka-taševa je puno u baštini osmanskog graditeljstva širom Anadolije i Rumelije. Tim povodom i ljubaznošću dr. Ibrahimgila prenosimo dijelove istraživanja poznatog turskog historičara prof.dr. Haki Adžuna o Sadaka-tašu u islamskoj kulturi.

Šta je sadaka-taš

Sadaka-taš je postavljan u džamiji, turbetu, skrivenim dijelovima ulica i sokaka, mezarja, hanova, hamama, trgovačkih središta gdje boravi puno ljudi i drugim mjestima gdje se osjećala potreba za tim a u obliku izdubljenog, ulegnutog ili ravnog kamena.

Ponekad bi sadaka kamen bio postavljan blizu vrata, ili u niši i drugim zavučenim dijelovima prostora.

Poznati turski istraživač osmanske baštine Özönder piše da se sadaka-taš stavljao i tamo gdje bi se pojavile zarazne bolesti kako bi se pomoglo bolesnicima i izbjeglo širenje zaraze, katkad bi siromasi iz jednog dijela grada dolazili do sadaka-taša (kamena) u drugom dijelu grada i obratno. Sadak-taš je bio visine između 1,2 i 1,5 metara izvan dometa djece. Ima i onih visokih dva metra. Do vrha velikih ovih rijetkih građevinskih struktura (sadaka-taša) stizalo bi se uz pomoć jedne ili dvije stepenice. Njihova površina bila je blago zaobljena. Oni na stubovima su bili pri vrhu obloženi željezom, a udubljenje je bilo prekriveno olovom.

Na ove kamenove bi oni koji mogu dati sadaku ostavljali metalni novac u vrijeme kada nikog nema, posebno za vrijeme jacije namaza ili kasnije noću. Ostavljeni novac bi uzimali oni kojima je potreban u visini svojih potreba, a vodilo se računa da se ostavi i drugim nevoljnicima. Tako ruka koja daje ne bi vidjela ruku koja uzima. Ruka koja se pruža prema kamenu nije se mogla razlikovati po tome da li daje ili uzima. Na taj način je slaman kibur bogatih i pokrivan stid siromašnih.

Drugi turski istraživač kulturne prošlosti S. Enver je o ovoj vrsti kamena napisao najljepši komentar objašnjavajući njegovu potrebu i značaj.

- To je shvatanje po kojem se treba imati obzira i prema onima koji su doista potrebni pomoći (fakir- siromah i nevoljnik) kako ih se ne bi uvrijedilo. Oni iz časti i dostojanstva skrivaju svoju neimaštinu; zbog vlastitog ponosa i dostojanstva nikome to ne govore pa je za takve predviđena ovakva sofisticirana pomoć, podrška i skrbništvo. Željelo se da ih se ne podsjeća na njihovu ispruženu ruku (ruku koja uzima) pa su uvedene ove sofisticirane metode. Time je „ruka koja uzima” sačuvana od postiđenosti. Jer, čovjek je najveličanstvenije stvorenje i “svijet u malom.

Sadaka-taš - Sadak taš - spomenik zaraznih bolesti

Prof.dr. Haki Adžun evidetirao je postojanje sadaka-taš kamenih struktura u Uskudaru kod Mevlevijske tekije, džamije Gulfem Hatun, Karadža Ahmetove tekije u Istanbulu, tekije u Konji, kod turbeta šejha Elmana, kod Šadrvana Mevlana Šeb-i-Arusa, kod džamije Sari Jakuba, itd.... Prof. Adžun navodi preko dvadeste takvih mjesta na prostoru Osmanskog carstva.

Raskoš mostarske duhovnisti

Vjerovantoća da je uz, ili ispred hadži Baline džamije postojao Sadaka-taš sasvim je izvjesna iz nekoliko razloga. Osnivač džamije je hadži Balija, poslije Ćejvan Ćehaje i Karađoz-bega jedan od najvećih vakifa Mostara. U hadži Balinoj džamiji dugo godina skoro čitavo stoljeće imamsku dužnost su obavljali čuveni alimi iz porodice Karabega. Također, historiografija mostarskih porodica donosi nam podatke da su i neki drugi žitelji ove mahale u svom posjedu uz bogatu zbirku najčuvenijih medžmua, imali i zlatno i srebrbo oruđe, te srebrnu opremu za jahaćeg konja, te da se u Mostaru u XVI stoljeću uveliko razvijala škola pjesništva, decidno naslonjena na izvršavanju svih vjerskih dužnosti, dobrom poznavanju Mesnevije i uopće u to vrijeme vjerom nadahnutih modernih trendova. U to vrijeme Mostar je imao i nekoliko musafirskih hanova i konaka.

Sve rečeno na sebi svojstven način svjedoči neprikosnovenu moralnost, civilizacijsku raskoš i ljudsko dostojanstvo tokom XVI stoljeća u Mostaru, u punom smislu i značenju tih riječi.

Prema pisanju Hivzije Hasandednića u Mostaru je prema onom što je ostalo zabilježeno kuga vladala u pet vremenskih etapa 1507, 1584/85, 1689, 1731/32, i od 1813-1818. Osim zajedničkih grobnica stradalih i tariha na nekim bašlucima drugih s(o)pomenika na ta vremena pošasti sve do otkrića sadaka taša u Mostaru nije bilo. Nadati se je da će obnovom ove džamije i sadaka taš ponovo dobiti svoju spomeničku vrijednost.

(Hasan Eminović/Preporod. info)

Povezane vijesti