Dnevnik jednog Konjičan(in)a

Dnevnik jednog Konjičan(in)a

Piše: Esad Bajić

Na početku krize izazvane pandemijom korona virusa, prijatelj me upozorio da pripazim, jer je negdje pročitao savjete psihologa da izolacija može posebno negativno djelovati na osobe sa PTSP sindromom.

Hajde, kontam u sebi, bar sam shvatio kako me doživljavaju oni s kojima se družim. S prvim danima uvođenja mjera Kriznog štaba o izolaciji i zabrani kretanja shvatam da moj prijatelj i nije puno pogriješio. Osjećam taj neki sindrom koji me od kraja rata vazda drži u raskoraku. Jedna noga bi da bude optimistična, normalna i u skladu s vremenom, a druga bi da se držim iskustva i stavova koji su u najvećoj mjeri proizvod proživljenog rata.

Jedna noga bi da vjeruje u sistem društva i obećanja koja stižu s malih ekrana o tome kako će hrane i svega biti normalno u trgovinama, a druga konstantno kucka i vraća film na 1992. godinu kada sam dolazeći s ramazanske prakse, kao učenik trećeg razreda Gazijine medrese, zatekao donji sprat kuće krcat namirnicama.

- Sine, ako ne bude rata, babo će ti zaglaviti u zatvoru - reče mi babo uz blag osmijeh kada sam ga upitao odakle mu novac da to sve kupi.

Mislim da je uzeo neki veliki kredit i sve uložio u hranu. Nisam baš detaljno o tom nikad s njim razgovarao. Nedugo nakon toga je, ako Bog da kao šehid, napustio ovaj svijet, a meni u naslijeđe ostavio činjenicu da je brašna bilo tamam do početka dijeljenja humanitarne pomoći koja nam je "s neba" padala u šumu ponad Konjica.

Poslušati poruke političara s TV-a ili svoje iskustvo?

Odlučujem se za kompromis. Neću uzeti baš onoliko koliko je uzeo rahmetli babo ’92, ali neću ni praznog špajza dočekat novonastalu situaciju.

Mjere su uvedene, a prva od njih se osjeća u džamiji.

Valja vratiti ljude u petak sa džume. Odluka je jasna. Imam i džematski odbor. A dan sunčan, baš kao onaj petak ’92. kada su pri kraju džuma-namaza u mom kraju pale prve granate, nedaleko od džamije.

Ne volim improviziranje. Odluke poštujem u potpunosti il' ne poštujem nikako. Jednom upornom starijem džematliji predlažem kompromis. U džamiju neće ući više ljudi nego je odlukom definisano, a ako se baš boji da će u džehennem zbog neklanjaja džume, ja mu ustupam svoje mjesto.

Nekako smo se nakon toga dogovorili.

Na hutbi nema vaza, takva je preporuka, a rado bih vazio. Rado bih rekao da džamija nije prazna od danas, da harem oko Kabe nije prazan od danas, da Poslanikova džamija nije prazna od danas. Rekao bih da su one prazne već jako dugo, prazne od istinskog islama i istinskih muslimana. Kako drukčije objasniti da muslimani svijeta i vlade tih istih muslimana koji dolaze i u džamije i na hadž imaju novca za štošta, a nemaju za gladnu djecu Sirije, Jemena, Libije, Afganistana, Bangladeša?

Rado bih rekao i sebi i džematlijama da situacija u vrijeme pandemije, pa ni nakon nje, neće biti lošija nego je bila i prije, jer nismo li se isti mi još jučer, dok svega ovoga nije bilo, žalili kako nam je loše, kako u svemu oskudjevamo i kako nikad nije bilo gore?

Znači, kakvo god stanje nastupi kao posljedica ovih dešavanja, u našem razgovoru se to neće osjetiti. Jedina će razlika biti što ćemo, ako bude zaista teško, za razliku od jučer, sutra govoriti istinu.

A vjera nas uči da je bolje govoriti istinu nego lagati.

Zabrinutost se osjeća kod ljudi.

Uvodi se policijski sat. Svi smo u 6.00 u kući. I ja i supruga i devetnaestogodišni sin i desetogodišnji Hasan i šestogodišnja Zejneb.

Sjedamo zajedno za sto da večeramo i Zejneb sva radosna pita:

- Jel' ovo iftar?

Zapamtilo dijete da samo uz ramazan svi u isto vrijeme večeramo.

- Nije, sine - velim joj - al uskoro će i ramazan.

Internet pomalo šteka. Ljudi putem društvenih mreža pokušavaju razmijeniti informacije, savjete... U Konjicu je bio neki čovjek iz Srbije na velikom skupu povodom godišnjice "Igmana". Javio da je zaražen virusom. Viber cijuče svako malo. Znaju se i prvi zaraženi. Jedni prepadnuti, drugi ogorčeni. Prepadnute shvatam, ali ogorčene ne razumijem. Nije bio skup samo u "Gardenu" koji se uzima kao mjesto početka zaraze, pa Đuro je gostovao dan ranije u Kino sali, Hanka pjevala, bio Osmi mart i pune kafane. Nikome nije bilo naređeno da ide na te skupove, a opet mjesta bila popunjena tri sata prije petka. Sad nastupio strah i valja naći krivca. Strah vazda traži krivca.

- Ako strijeljamo upravu "Igmana" hoće li nestati virusa? - pitam jednog ogorčenog sugrađanina.

Šta da se pojavio negdje na proslavi Osmog marta, i ko kaže da nije?

Biće da je psiholog kojeg je čitao moj prijatelj totalno pogriješio. Ako je PTSP promatrati kroz moj primjer onda jeste. Zaspao sam ko rijetko kad do tad. Zbrka, panika, strah izgleda luče adrenalin a meni toga odavno fali. Spavao sam ko bir vaktile i ustao horan da se uhvatim u koštac s novom krizom. Proveo sam dosta noći nakon agresije sanjajući akcije i razmišljajući o mogućim novim. Tako đelja moja psiha svaki put kad je pod pritiskom i stresom. No, ova situacija nije ni zere blizu ičem o čemu sam razmišljao. Niko ne poziva na mobilizaciju, ne dijeli puške, ne daje rasporede po šumama i gorama. Samo govore da ostanemo u kućama i da peremo ruke.

Zamišljao sam da ću čistiti pušku, kremat čizme, iz podruma izvlačiti odjeću i opremu pogodnu za boravak vani, ali da ću sjediti u kući, osluškivati ko kiše u komšiluku i svako malo prati ruke, to nisam.

Na mrežama se ljudi dijele na one koji napadaju i brane predstavnike "Igmana". Čudno je to kako se situacija odjednom mijenja. Do jučer je za sve nas to bila firma koja obezbjeđuje direktno ili indirektno prilično lijep život i perspektivu. Zapošljava više od 1200 radnika, što je za grad Konjic i više nego solidno. Pritisak stiže i iz ostatka Bosne i Hercegovine. Počinje me zabrinjavati. Naše društvo uglavnom nema jasne stavove i matrice, predstavnici se većinom ponašaju kako situacija zahtijeva. Malo ko od njih će razmišljati šta je istinski pametno u datoj situaciji. Bitnije je učiniti kako se trenutno očekuje, pa makar i ne bilo pametno. To je dar demokracije gdje stihija ljudi češće donosi odluke nego li pamet mudrih. Nemam pojma šta je i kolika stvarna opasnost od pandemije, ali nekako "Igman" gledam kroz ratna iskustva. Padale ili ne padale granate, tukli ili ne tukli snajperi, "Igman" je radio. Ako "Igman" ne radi vojnici nemaju municije, ako oni nemaju municije onda sva priča, kalkulacije i logika završavaju.

Kontam da će "Igman" ipak nastaviti raditi, dok on radi ovaj grad diše. Možda će radnicima uvesti karantin u krugu fabrike. Znam da gore ima atomsko sklonište, kreveti, sva ujdurma za ne daj Bože.

No, uskoro, ipak, čujem da "Igman" prestaje s radom na 15 dana.

Ponovo lijeva noga ne slijedi moju desnu nogu. Izmirujem se u raksoraku. Šta ja znam šta je pametno, a šta nije? Imaju pametniji od mene. Nije rat, niko ne puca, možda je pametnije zatvoriti fabriku. Ne proizvodi sapun, a ni brašno.

Meteorolozi najavljuju i hladnije vrijeme. Pokušavam putem mreža dobiti informacije gdje ima nabaviti drva, uzgred se raspitujem i za brašno kojeg je već nestalo u prodavnicama. Nije da nemam, ali još jedna vreća bi dobro došla. Neki se smiju na moje upite, neki postavljaju ista pitanja. Jaran iz grupe mi šalje poruku. Imaš li brašna? Imam, velim mu, ali bih uzeo još jednu vreću da mogu izdržati desetak dana ako nas poptuno blokiraju i prekine se snabdijevanje.

- Jesi kući? - pita me.

- Jesam - odgovaram.

Za deset minuta me zove da izađem pred kuću. Dotjerao brašna, ulja, mlijeka i još nekih potrepština. Vadim novčanik da platim a on odmahuje glavom.

- Danas je dova jedino platežno sredstvo, da si živ i zdrav, dok ja budem imao imaćeš i ti.

Ode sa osmijehom na licu. A ja ga ispraćam ozarena srca, ne toliko zbog onog što mi je dovezao nego zbog njegova čina.

Unosim u kuću, a žena blagosilja.

Od kako je kriza krenula uveo sam sebi večernju mukabelu. Kad se vratim sa jacije učim džuz-dva s prijevodom. Kao i mnogo puta do sada, Kur'an se nanovo otvara u svojoj ljepoti i poučnosti. Mnogi ajeti kao da su objavljeni jučer, baš za našu situaciju.

Ko neće da vjeruje, pa njemu primjeri i pouka samo povećavaju nevjerovanje.

Internet ponovo šteka, a ja razmišljam hoće li idući korak biti njegovo gašenje. To bi bilo zanimljivo doživjeti. Bi li ja i moj devetnaestogodišnji sin našli jezik za priču?

Sjećam se razgovora s rahmetli babom, s početka rata. Sjećam se onih situacija kada smo bili napadnuti i kada sam u njegovim očima prepoznavao strah. Mislim da su to najteži momenti moga sjećanja. Kad kao dijete vidiš da da se i tvoj roditelj boji. Tu svaka nada da stvar nije ozbiljna nestaje.

Odmah gledam da se iščupam iz slične situacije. Prebirem po glavi šta sam ukućanima govorio taj dan. Valja ih malo prepast da bolje slušaju naredbe i preporuke, al' opet nikako previše da zavlada strah. Meni je mnogo, mnogo lakše nego mome babi. Ako pogodi taj neki nevidljivi virus, tu je paracetamol, tu je hitna, tu je bolnica, tu je auto, tu je struja, tu je civilizacija. Ja i on smo se bojali po gudurama, daleko do civilizacije, auta, hitne, tableta, a virus koji nas je napadao imao je lice, zlokobne prijetnje najgorim je glasno upućivao iz neposredne blizine, zasipajući nas uzgred garanatama, bombama, mecima...

- Jel' mali, ide li taj tvoj fakultet online? - pitam da okrenem misli na budućnost.

- Koliko ćemo krompira sjemenskog uzet' ove godine? - pitam ženu koja zadnjih dana podsjeća na studenta medicine.

Pijemo čajeve koje nismo nikad, žvaćemo đumbir, kim, neke sjemenke od kojih usta izgoriše i usput slušamo detaljno objašnjenje o zdravstvenoj dobrobiti svega toga.

Raja koja izlazi vani malo vjeruje, a malo ne vjeruje u epidemiju. Oni koji su zaraženi osjećaju se, kažu, dobro i par ih je preventivno prebačeno u mostarsku bolnicu.

Znam. Situacija će se uozbiljiti čim bude prvi smrtni slučaj. Tako je bilo i 92.

Narednog dana zove me brat jednog od džematlija koji su imali pozitivan nalaz na korona virus u našem gradu.

Po glasu vidim da nije dobro.

Hasib je preselio na bolji svijet, reče mi stisnuta grla. Bit će pred večer prebačen iz Mostara u našu gasulhanu.

Uskoro tražim rukavice i bilo kakvu masku. Treba sanduk s mejtom unijeti u gasulhanu.

Po povratku žena me postrojava pred vratima. Skidanje vanjske odjeće. Otkuhavanje maske i rukavica. Ne bunim se. Pametnija je od mene. Virus koji je došao u naš grad zaista ubija. I ne stare. Umro je čovjek od pedestak godina. Da Allah olakša njemu kaburski ispit, a njegovoj porodici teške trenutke.

Sjećam se kada je moj babo poginuo.

Rat, borba i nada da će se sve pregurat bez žrtava se nastavila za druge. Za mene nije. Ja sam bez svog oca ostao i to više niko ne vraća. Tako je kćerima rahmetli Hasiba.

Za nekog će ova kriza biti i proći, smetnut se i tek ponekad spomenuti, kao što se i rat prošli tek ponekad spominje. Za nekog će ostat u vidu sjećanja na smrt najbližih ili kao ožiljak na plućima, kako mnogi od nas nose ožiljke iz rata i čudno gledamo one koji govore, bilo i prošlo.

Šta je prošlo? Je li narasla noga mom saborcu, ruka drugom, progledalo oko trećem...?

I zašto to danas zovu PTSP-om? Za mene je to normalan život u kom u svakom trenutku obitava s mojom sadašnjosti i moja prošlost, a kroz kur'anske ajete i moja budućnost, ovakva ili onakva s jasnim krajem u kojem ću pored Gospodara stati i polagati račun za svaki dan i tren svog života.

Prije sedam godina, vraćajući se s džume, sretoh čovjeka s vrećom na leđima. Penzioner veli, malo išao kesten brati. I riječ po riječ ispade da je radio s babom mi rahmetli u firmi.

- Sjećam se - reče - kad nam rekoše da se posao prekida i da idemo kući. Babo ti se poselami i veli "da se čestiti i pošteni opet sretnemo, ako Bog da, kad sve ovo prođe".

Nisu se više nikada sreli, ali meni je ovo njegovo sjećanje značilo prekretnicu u životu kada je u pitanju definisanje stvari.

Bolje se čestito i pošteno i ne sresti, nego li se sretati bez insanskog sureta.

Treba biti i ostati insan, čovjek bez obzira na rat, pandemije i sve druge krize.

To pomiruje u meni i moje iskustvo i moje želje i ono što mi Bog poručuje kroz kur'anske ajete...

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o. 

Podijeli:

Povezane vijesti