Povratak "otpisanih": Nacionalna država uzvraća udarac

Povratak "otpisanih": Nacionalna država uzvraća udarac

Piše: Dr. Ahmed Kulanić

Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina prošlog stoljeća, u svjetskoj povijesti i političkoj pozornici, smatra se posljednjim činom jednostoljetne dominacije nacionalnih država.

Devedesete, kao i prva dva desetljeća 21. stoljeća, okarakterisana su kao desetljeća uvezivanja i saradnje, ukidanja granica i pojednostavljenja kretanja ljudi i roba što su postala neka od osnovnih obilježja ere globalizacije i svijeta bez granica kako ga je nazvao Kenichi Ohmae u djelima iz '90-ih godina.

Mnogobrojni su autori (Ohmae, Guehenno, Holton, Kohl, Baudrillard, Lyotard, Jameson, Harvey, Taylor, Giddens, Lash, Taylor, Lash i Urry, Featherstone, itd.) najblaže kazano zagovarali ili najavljivali nestanak nacionalnih država sa međunarodne političke scene i dolazak međunarodnih, nadnacionalnih, institucija na njeno mjesto u prošlim i nadolazećim desetljećima.

Doista, svijet kojeg poznajemo je do prije nešto malo manje od pola godine svjedočio mnogobrojnim izazovima sa kojima su se susretale nacionalne države u pokušaju očuvanja integriteta i suvereniteta, posebno u pogledu jačnja regionalizma sa jedne i lokalizma sa druge strane, multinacionalnih korporacija i širenja interneta kao osnovnog kanala globalizacije, masovnih migracija i religije/religijskih zajednica i njenih učenja koja su prevashodno univerzalnog karaktera tj. transnacionalna.

Pandemija COVID-19 ili Cov2 koja se pojavila krajem prošle godine u Kini, te do polovine marta 2020. godine proširila na 177 država i teritorija u svijetu, sasvim izvjesno će predstavljati jedno od važnijih obilježja 21. stoljeća u mnogim segmentima ljudskog života.

Do sada smo svjedoci primarnog učinka pandemije – gubitka ljudskih života, pada svjetskih berzi, (ne)efikasnosti vlada i nadljudskih napora medicinskih radnika da umanje njene trenute efekte.

Međutim ono što prije svega, u politološkom smislu, donosi pandemija koronavirusa jeste oživljavanje, vraćanje i jačanje uloge nacionalne države u punom kapacitetu. Shvatanje države kao osnovnog i najvažnijeg čimbenika međunarodnih odnosa, kao i apsolutnog suverena na granicama definisanog i omeđenog teritorija, sasvim sigurno postaje nova/stara realnost svijeta kojeg danas živimo. Reakcije država, posebno zapadnih, ogledaju se u očuvanju i zaštiti vlastitih kapaciteta i resursa nauštrb drugih država što je posebno vidljivo u nadnacionalnom i naddržavnom konglomeratu – Europskoj uniji (EU).

Stoga, osnovno pitanje koje se nameće jeste da li će svijet ostati neizmijenjen nakon pandemije COVID-19 i da li je realno očekivati da se države odreknu uloge i pozicije koju su priskrbile istom?

Najkraći odgovori jesu: ne i ne.

Činjenice su upravo suprotne, jer svijet nije statičan, naprotiv. Pandemija koronavirusa, baš kao i prethodni recentni povijesni međaši (pad Berlinskog zida i 11. septembar), uveliko će preoblikovati svijet u kojem živimo dok će države u najvećoj mjeri nastojati zadržati ingerencije koje su dobile.

Suludo bi bilo smatrati da će se proces globalizacije u potpunosti zamijeniti procesom lokalizacije ili regionalizacije, ali isto tako je nerealno očekivati da će se, na primjer, državne granice tako lahko otvoriti jednom kada pandemija prođe. Iako postoji vjerovatnoća o novom trendu i promjeni snaga i centara moći u međunarodnim odnosima, rivalitet nacionalnih država i država uopće neće jenjavati, naprotiv.

Svijet koji nas očekuje nakon COVID - 19 zasigurno će biti nesigurniji, manje otvoren i striktinije kontrolisan. Nadalje, s obzirom na ekonomski kolaps koji slijedi ili se predviđa, gorim od ekonomske krize 2008. godine, u kombinaciji sa urušavanjem društava i društvenog sistema uopće veoma je teško vidjeti drugi pravac osim jačanja nacionalizama, pojačanog rivaliteta velikih sila i rasprostranjenijeg prisustva populizma među političkim predstavnicima. 

S tim u vezi, a poučeni recentnim iskustvom, nekoliko je osnovnih zadataka koje svaka država – u našem kontekstu Bosna i Hercegovina – ali i društvo mora nastojati ispuniti u post-COVID - 19 svijetu: 

  • Shvatanje da države u međunarodnim odnosima funkcionišu na principu mase koja histerično kupuje toalet papir, kada su u pitanju osiguranje osnovnih životnih namirnica, opreme i resursa;
  • Strateško i dugoročno planiranje;
  • Državne institucije predstavljaju osnov izgradnje i pozicioniranja države u međunarodnim odnosima, njihovo osnaživanje predstavlja jedan od ključnih preduvjeta uspostavljanja jake i stabilne države – države blagostanja;
  • Meritokratija mora postati osnovni postulat i vrijednost upravljanja državom, svako eksperimentisanje sa podobnim a ne sposobnim previše košta;
  • Pospješivanje domaće proizvodnje, posebno osnovnih životnih namirnica putem posebnih fondova i grantova proizvođačima čiji otkup država mora garantirati;
  • Svako društvo, pa tako i naše, morat će se suočiti sa gradacijom prioriteta u budućnosti i pitanjem "društvenog ugovora" – do koje mjere preferiramo slobodu naspram kontrole, zaštite privatnosti naspram sigurnosti, prava pojedinca naspram kolektiviteta?

U konačnici, države poput Bosne i Hercegovine i društva poput bosanskohercegovačkog, postepeni izlazak iz navedenog moraju početi tražiti u glokalizmu – zadržavajući kurs saradnje i integracija, ali istovremeno razvijajući i unapređujući domaće kapacitete i resurse.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.

Povezane vijesti