Na Drini čitanje Handkea

Piše: Osman Halilović

Legenda kaže da je princeza Margareta, na jednom domjenku u Štokholmu, decembra 1961., izrazila želju da lično pozdravi jedinog južnoslovenskog laureata Nobelove nagrade za književnost. Nakon što se novopečeni nobelovac blago naklonio, odajući osobenost vještu učenim diplomatskim manirima, i prihvatio lagano ispruženu princezinu ruku, ona je rekla: ''Neopisivo mi je drago što sam Vas upoznala, cijenjeni gospodine Krleža!''

Legende, naravno, nisu laži, one su boce u kojima plutaju poruke i značenja. Dimni signali nevidljivih vatri. I ova je, držim, više imala za cilj da kaže šta to Krleža jeste, negoli šta Ivo nije.  

U vanknjiževnom životu prvi je, recimo, bio autentični antifašista. Drugi je bio oportunista. I da je Trećem Rajhu ratna fortuna stvarno dodijelila taj hiljadugodišnji rok trajanja, on bi opet imao ozbiljne šanse da dobije Nobela. Jer, taj zlatnik sa likom izumitelja dinamita, koji među književnim nagradama ima kultni marketinški status, baš kao coca-cola među gaziranim pićima, ponekad se dodjeljuje knjigama, povremeno piscima, a u prestupnim godinama - ideologijama. Andrić je imao dovoljno kapaciteta da tu lovoriku ponese po sve tri osnove, ovisno o aktuelnoj prirodi evropskih svetonazora. Srećom, u ratu su pobijedili zapadni saveznici pa se Nobelom ovjenčao po prvoj osnovi.  

Sa pozicije običnog čitalačkog iskustva mogu posvjedočiti da svaki put kada se vratim Andrićevom tekstu iznova dobijam potvrdu intimnog vrijednosnog suda koji Andrićeve naracije smješta u sam vrh onoga što je ikada napisano na jezicima južnih Slavena (poslije Krleže i Ibrišimovića, naravno). Ivo Andrić jeste autor doktorske disertacije koja, sa pozicija šovinizmom prožetog eurocentrizma uparenog sa njegovanom primordijalnom mržnjom latentnog velikosrbina spram arhetipskog neprijatelja - osmanske Turske, odiše duhom onoga što bismo danas, prosto, nazvali islamofobijom.

Elementarna književna pismenost nam nalaže, doduše, da ličnost pisca i njegove književne tekstove držimo na odvojenim stalažama vrijednosnog prosuđivanja. Ali, kod Andića se duh disertacije obilno prelio u njegove romane i pripovijetke.  Deskripcija i analiza tog, u Andrićevom svijetu sveprisutnog, ksenofobičnog i mizoginog duha, postao je jedan od legitimnih načina čitanja njegovog djela još od doba rahmetli Muhsina Rizvića. Ovakav pristup Andrićevom tekstu ne osporava ni njegove književno-estetske vrijednosti, ni njegovu integralnu pripadnost bh književnosti, zasnivajući svoj raskrinkavajući metod temeljno na pretpostavci da dobra književnost ne mora nužno biti sapeta u uzuse kanonskog morala, ali ne treba biti lišena elementarne etike. Ipak je ovakav način čitanja, u pokušaju da ga se delegitimizira, kontinuirano izložen stereotipnim osporavanjima kao ''nacionalistički'', ''retrogradan'' i u biti ''anahron''. Obično ta osporavanja dolaze iz onih krugova koji polažu ekskluzivno pravo na razumjevanje i tumačenje fluidnih tokova postmodernih kritika, a iz nekog tranzicijskog balkanskog razloga, pisce, pogotovo nobelovce sa naših prostora, drže za ''svete krave''. A pisci nisu krave. Pogotovo nisu sveti.

Sveta krava nije bio ni Knut Hamsun. Autor romana Glad, jednog od najboljih evropskih književnih tekstova XX. stoljeća. Nakon što je Nobelovu nagradu, dobijenu još 1920., simbolično poklonio Goebbelsu, hiljade Norvežana su mu vratili primjerke njegovih romana.

Veliki Borges je četiri puta bio nominovan za nagradu Švedske kraljevske akademije. Nikada je nije dobio. Nezvanično zbog verbalne podrške koju je davao režimu čileanskog diktatora Augustoa Pinocheta. Aktuelni primjer Petera Hadkea nam govori da siroti Borges, prosto, nije imao sreće. Na vikinškom ruletu švedskih akademika ni iz četvrtog pokušaja nije utrefio godinu u kojoj se Nobelova nagrada daje prijateljima i apologetama masovnih ubica. 

Prije nekoliko godina iz znatiželje sam čitao integralni tekst Hankeovog putopisa-pamfleta ''Letni dodatak zimskom putovanju''. Kada taj tekst čitate uz samu obalu Drine on izaziva fizičku mučninu. Radi se o ljetu 1996. Godinu dana nakon genocida. Ključne destinacije su Srebrenica i Višegrad.

Da! Handke negira i relativizira srpske zločine. Kako one u Srebrenici i Podrinju, tako i one u Sarajevu i Krajini. Genocid u onom trenutku još nije bio presuđen, njega će negirati kasnije u brojnim intervjuima. Da! Ispod savršene stilsko-gramatičke teksture čitate prefinjenu verziju sirovih karadžićevskih  opravdavanja i motivaciju onoga što je cijeli civilizirani svijet vidio kao etničko čišćenje i genocid, i to se sve pravda razlozima sljepačko-guslarske verzije historije i aktuelnih mitova o ''ugroženosti srpskoga naroda''.

Desetoga decembra, na Međunarodni dan ljudskih prava, Švedska akademija je uručila Nobelovu nagradu Handkeu zbog ''jezičke inovativnosti kroz pisanu riječ koja opisuje ljudsku usamljenost i unikatnost življenja''

Svaki od osam hiljada sedamstotina trideset i dvoje ljudi, muškaraca i dječaka, koje su Handkeovi štićenici pogubili na podrinjskim stratištima, jula 1995., bio je jedan cijeloviti, Bogom stvoreni svemir, jedan znak ''unikatnosti življenja''.  Dječaci koje su egzekutori Hankeovog intimnog prijetelja S. Miloševića streljali na Godinjskim Barama 17. jula 1995. bili su usamljeni i od cijelog svijeta ostavljeni u rukama krvoloka za čiji će režim i državu godinu dana kasnije Handke tražiti neku svoju perverznu verziju ''pravde''.

Zato jeste važno dignuti glas. Nisu uzaludni protesti koji su se, u vrijeme dodjele nagrade, održavali ispred Švedske akademije. Niti će svi glasovi protesta i podsjećanja na istinu koji su došli sa raznih strana svijeta pasti u prazan bunar elitne u frak odjevene kulture.

Treba uložiti trud. Treba podsjećati. Biti uporan. Nikad se ne umoriti.

Možda njegovi književni tekstovi spadaju u vrh savremene evropske književnosti. Možda su Srbi, kako se hvali vojvodin pionir i aktuelni predsjednik Srbije, dobili svog drugog književnog nobelovca. Ali, na početku i kraju svakog čitanja, sad i u budućnosti, kada nas više ne bude, mora stajati agenda:

Peter Handke je hulja! Profašistička hulja koja se nepozvana priključila genocidnom piru četničkih krvoloka, ničim izazvana se potrudila se da postane veća ljudska ništarija od Vojislava Šešelja lično. I u potpunosti uspjela u tome!

A tu čeličnu činjenicu ni dinamit ne može ogrebati.  

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH - Media centra d.o.o.